VUČIĆ SLUTI ILI PLANIRA NEVOLJU Aleksandre, poslušaj Milorada - pusti kraju, i priznaj nezavisnost Kosova!

Piše: Delvin Kovač

Teško je, zaista jeste, državi na čijem čelu se nalazi čovjek koji nije svjestan svega onoga što izgovara i radi, a naročito kad je u pitanju državnik, koji to realno govoreći i nije, jer su sve oči i uši i njegove, ali i nacija iz komšiluka, uperene upravo u njegove riječi i djela. Ne govorim ovdje o Vladimiru Putinu, koji također u posljednjih nepunih godinu i po ne zna šta radi, žrtvujući djecu ruskih građana da bi u crno zavio ukrajinske majke. Ovdje govorim o Aleksandru Vučiću, predsjedniku istočnog bosanskohercegovačkog susjeda, čije sumanute teze izgovorene posljednjih dana sablažnjavaju čak i one koji su mu bespogovorno najvjerniji.

Okružen sebi krajnje lojalnim saradnicima, poput premijerke Ane Brnabić, Vučić je prije desetak dana rekao kako je spreman da pogine za o(p)stanak na vlasti.

"Nikada i ni pod kojim uslovima neću pristati na ucjene, nikada neću bez izbora prepustiti vlast najgorima. Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kćer Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan...", bizarne su riječi Aleksandra Vučića.

Postavlja se pitanje kakvom to umu može naumpasti žrtvovanje vlastitog brata i troje djece u bilo koju svrhu, a kamo li u svrhu očuvanja vlasti? Takvima teško da i najbolji psiholozi mogu pomoći. Očigledno je da za njih nikakva crvena linija i ne postoji. Čovjek koji je pogubio sve konce poput Aleksandra Vučića, a ima takvu moć u svojim rukama, velika je opasnost čak i po sopstveno stanovništvo, a ne samo za svoje komšije, čega su svi oni koji žive s lijeve strane i ispod Srbije (gledajući na karti) itekako svjesni.

Jer, nikad nisi načisto sa takvima, ne znaš šta im sutra može naumpasti, ako su još jučer ili danas za ispunjenje svojih ciljeva bili spremni žrtvovati one sebi najmilije.

U još jednoj neshvatljivoj izjavi Vučić je govorio o žrtvovanju djece - i to doslovce - djece. A pritom nije mislio na svoju, već na djecu roditelja srpske nacionalnosti koji žive na sjeveru Kosova. Iako je Vučić itekako svjestan da je Kosovo za Srbiju zauvijek izgubljeno.

Ustvrdio je Vučić da su djeca od 12, 13 i 14 godina spremna da poginu za odbranu srpstva na Kosovu. Sita su ta djeca Albina Kurtija i svih njegovih laži, tvrdi Vučić. Nije, sasvim je sigurno, Vučić svjestan tih svojih riječi, jer da jeste, shvatio bi kakav je bijes roditelja širom Srbije navukao na sebe. Roditelja koji danima strahuju za život svojih mališana nakon onog nezapamćenog krvoprolića od prije mjesec i po dana kada je u beogradskoj osnovnoj školi ubijeno osam učenika - vršnjaka tih istih Vučićevih heroja koji bi, kako kaže, ginuli na Kosovu.

Kod nas u Bosni, a Boga mi i u Hercegovini, kada bi im i spomenuo nečiju smrt, pa čak i neku opasnu ili neizlječivu bolest, stari bi ti rekli - šuti, ne d'o Bog nikom - pljuni, sine, triput i pomakni se s mjesta. U prijevodu - ne sluti.

Možda sujevjerje, ali ipak tradicija koja se vijekovima prenosi s koljena na koljeno. A i Aleksandrov je otac rođeni Bosanac, htio on to priznati ili ne. I to iz samog srca Bosne - Bugojna. Stoga bi i predsjednik Srbije trebao znati za ovaj bosanskohercegovački običaj - nemoj slutiti, Aleksandre, jer crne slutnje znaju se obistiniti i onda kada ih najmanje očekuješ.

No, čini se da i Aleksandar ima svoju tradiciju - dugogodišnju vlast na čelu Srbije - koju ni po koju cijenu ne želi izgubiti, pa čak da u tu svrhu mora žrtvovati sebe, brata i djecu. Vlast u koju su utkane devedesete godine i agresija na Bosnu i Hercegovinu, kada je po obroncima Sarajeva sa "kišobranom koji ubija" okačenim o ramenu trčkarao za svojim političkim ocem, ratnim zločincem Vojislavom Šešeljom. Želio bi Aleksandar prikazati kako su svi Srbi u Srbiji ali i oni na Kosovu - spremni poginuti da odbrane ono neodbranjivo.

Treba ga samo još jednom napomenuti da je Kosovo nezavisna država i da će nam svima u regionu, što ga prije prizna - bez obzira što bi to ujedno značilo i njegov politički kraj - biti daleko bolje. Jer, eventualnim priznavanjem Kosova, Vučić bi skratio krila Miloradu Dodiku i vjerovatno mu u potpunosti ugasio puste snove o osamostaljenju bosanskohercegovačkog entiteta Rs. Stoga, predsjedniče Srbije, pusti kraju, što često u svojim medijskim istupima ima običaj reći predsjednik Rs-a - ne prizivaj nevolju, ni sebi, ni drugima.