Američke sankcije Vulinu: Presuda jednoj politici ili konačni obračun?

Piše: Armin Sijamić

Prije desetak dana Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država uvelo je sankcije direktoru srbijanske obavještajne službe Aleksandru Vulinu. Sankcije dolaze u vremenu kada se regionalne krize, direktno ili indirektno povezane sa zvaničnim Beogradom, usložnjavaju i prijete da sruše sve što je Washington gradio u ovom dijelu svijeta u proteklim decenijama.

Uvođenje sankcija Vulinu, kao šefu obavještajne službe (BIA) i prethodno ministru policije i ministru odbrane nije obična odluka. Ovakav odnos prema važnom čovjeku unutar države koju Zapad pokušava pridobiti u svoj tabor, pokazuje koliko su stvari otišle daleko.

Vulin nije samo još jedan od tehnokrata i bezbrojnih političara kratkog vijeka. Vulin je, prije svega, čovjek koji je blizak predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Vulinova stranka Pokret socijalista ne predstavlja važan faktor u političkom životu Srbije. Podrška koju uživa u narodu je zanemariva, a rijetki bi mogli nabrojati više od njena dva člana. Ako odete na internet stranicu stranke, vidjećete da tamo nema imena ljudi koji čine stranačke organe, a na njihovoj Facebook stranici zadnja objava je bila prije više od četiri godine. Ipak, kadar te stranke, obavlja poslove koji se direktno odnose na sigurnost Srbije. Dakle, Vulin za svoj status na političkoj sceni može zahvaliti Vučiću s čijom strankom na izbore izlazi na zajedničkoj listi.

U obrazloženju stoji da se Vulinu uvode sankcije zbog umještanosti u ilegalnu trgovinu oružjem, umješanost u trgovinu drogom, podrivanje efektivne i demokratske uprave na Zapadnom Balkanu, za korupciju i pomaganje ruskih aktivnosti. Ponovimo, Vulin je direktor obavještajne službe, bivši ministar policije i ministar vojske u zadnjih šest godina. Prethodno ministar za socijalna pitanja i direktor Kancelarije za Kosovo, počevši od 2012. godine.

Vučićev odgovor

Odluka Washingtona da sankcioniše Vulina je loša vijest za Vučića. U svom prepoznatljivom maniru komentarisao je odluku, tražeći od Sjedinjenih Država da mu dostave dokaze kako bi Srbija procesuirala Vulina, govoreći da je on kriv jer odbija uvesti sankcije Rusiji. Ukoliko bi u Washingtonu neko bio sklon takvom nastupu, onda bi predsjednika Srbije pitali kojoj instituciji da dostave dokaze, a da ona nema direktne veze sa Vulinom i Vučićem.

Američki ambasador u Beogradu Christopher Hill je rekao da sankcije Vulinu nisu sankcije Srbiji i da njegova država želi saradnju sa Beogradom. Međutim, bez obzira na dobru volju ambasadora Hilla, ova odluka je presuda jednoj politici, jer je teško vjerovati da jedan čovjek može biti povezan s trgovinom oružja i droge, podrivanjem institucija, kriminalom, služenjem ruskim interesima i ostati neprimjećen, istovremeno obnašajući važne funkcije. U protivnom, američke službe su optužbe protiv Vulina izmislile. Ako su američki navodi tačni, onda je jasno da Vulin nije bio sam i da su njegove funkcije služile da se „posao“ lakše obavi.

Ostavku i smjenu Vulina u Srbiji su tražili mnogi. Da li će do toga doći za sada nije jasno, ali treba imati na umu da bi se sklanjanje Vulina moglo predstaviti kao otklon Srbije od Rusije i približavanje Zapadu. Da je Beograd želio dobre i ravnopravne odnose sa državama u regiji, Vulin ne bi dobio mogućnost da vodi sigurnosni aparat zemlje.

Regionalne implikacije

Kakva će biti politička sudbina Vulina, za Bosnu i Hercegovinu i druge države Balkana manje je važno. Ono što je važno jeste da li obračun s Vulinom znači i obračun sa politkom koju zastupa. Vulin je zagovornik „srpskog sveta“ koji su srpski nacionalisti shvatili kao utješnu nagradu za vojno i politički poraženu „Veliku Srbiju“ devedesetih godina prošlog stoljeća. Iako je „srpski svet“ podvala i srpskim nacionalistima, budući da niko Srbima ne brani da budu Srbi i njeguju svoju tradiciju, taj koncept je unio nemir u regiju i produbio krize.

Pomirenje u regiji koje su zastupali političari iz svih država, uključujući one iz Srbije, a što je Zapad podržavao, posljednjih godina iščezava. Buđenje agresivnog nacionalizma rezultat je popuštanja Vučiću „koji se promjenio“, od strane Washingtona i Evropske unije, odnosno Njemačke pod Angelom Merkel koja je pomogla da se u regionu uspostavi konsenzus o tome da nekoliko vođa čuva mir. Ako se vratimo u doba kada je Srbijom upravljao Boris Tadić, nije bila tema kako spriječiti rat, već kako ubrzati put u euroatlantske integracije.

Nakon više od decenije vladanja Srbijom, Vučićeva politika je oživjela stare strahove u regiji, a njega pretvorila u navodnog mirotvorca kome srpski političari dolaze na konsultacije. Vučićevu pomirljivu retoriku nisu pratila djela. Sve lijepe riječi koje je izgovorio u praksi su poništene potezima onih koji u njemu vide zaštitnika srpskih nacionalnih interesa. Svi oni koji odbijaju euroatlantski put regije, koji ne žele mir i kopaju po ranama drugih naroda, oni koji ne priznaju presude međunarodnih sudova koje po slovu domaćih zakona moraju prihvatiti i državljani Srbije, oni koji prijete rasturanjem država, oni koji traže sukobe i brojni drugi, od Vučićeve Srbije nisu ukoreni, a kamoli kažnjenji. Neki su nagrađeni, a mnogi pomognuti.

Stvarna šteta

Na ovo su mnogi upozoravali, ali Zapad je ostao slijep, gluh i nijem. Zbog međusobnih razlika država Zapada, Balkan je pretvoren u gore mjesto nego je bio prije petnaestak godina. Oni koji bi kvantativno mjerili ovu ocjenu trebali bi početi od broja ljudi koji su ovaj dio svijeta od tada napustili. Oni koji bi kvalitativno procjenjivali neka se upitaju da li je pravosuđe efikasnije sada ili prije petnaest ili dvadeset godina. U ekonomiji, koliko je velikih domaćih proizvodnih kompanija nastalo, a koliko nestalo ili prodato strancima?

Kao odgovor na ova pitanja dobili smo „alternativna rješenja“. Pojavili su se Otvoreni Balkan, dogovori naroda koje predvode svemoguće vođe, sankcije Zapada koje ne pogađaju one koje ciljaju, protesti na vjerskoj i etničkoj osnovi, ustavne krize koje se rješavaju „deeskalacijom“, pozivi da još međunarodnih vojnika dođe u BiH i Kosovo, čak i ideje o slanju vojnika u članicu NATO-a Crnu Goru. Oživljeni su velikodržavni projekti koji postaju sve više prihvatljivi onima koji su umorni od stanja u ovom dijelu svijeta.

U toj silnoj buci gubi se kontakt sa realnošću. A ta realnost je poražavajuća za mnoge u ovom dijelu svijeta, pa i za velikodržavne projekte. Tako, na primjer, buka treba da skriva činjenicu da velikosrpski projekat slabiji danas nego prije trideset godina. Sve je manje novca, ljudi i uticajnih prijatelja koji ga podržavaju. To zvanični Beograd želi sakriti, što se posebno vidi od početka ruske agresije na Ukrajinu. Vučić je odbijao da se izjasni o tome, a zatim raspisao prijevremene izbore, nadajući se da će rat biti brzo okončan. Onda se velikodržavni projekat Beograda pokazao nizom kriza u regiji, jer se morao manifestovati kada se ne može prikriti i čekati bolju priliku. Tako je Zapadu poručeno da ako se ne uvaže interesi Beograda, onda su moguće eskalacije kriza, pa su neki narodi i države pretvoreni u taoce koji zavise od onih koji izazivaju krize i volje Zapada da im udovolji. Američke sankcije Vulinu su ogolile tu slabost Beograda. Washington je konačno poručio Beogradu da evropski put znači praćenje Brisela.

Na kraju, osvrnimo se na recentno slavljenje Dragoljuba Draže Mihailovića, saradnika nacista i fašista, dok isti akteri obilježavaju zločine u Jasenovcu. Četničke jedinice su hvatale srpske zbjegove i predavale ih ustašama, pa su mnogi od tih ljudi završili u Jasenovcu. Povezivanje partizana, žrtava Jasenovca i četnika u jednu politiku govori o očaju te politike. Taj očaj postaje veći kada u tu priču uključe Rusiju koja „denacifikuje“ Ukrajinu. Nije teško zamisliti šta bi Rusija uradila dokazanim saradnicima nacista i fašista da za to ima priliku. Poslije Drugog svjetskog rata četnici nisu bježali u Rusiju, već na Zapad. To što se zvanična Moskva poslije raspada Jugoslavije nije distancirala od njih, govori o uticaju Rusije u ovome dijelu svijeta, jer ne može da pronađe druge da služe njihovim interesima.

Američke sankcije Vulinu pokazuju i koliko je Moskva daleko od regiona, a koliko je Zapad blizu. Zato je odgovornost za stanje u ovom dijelu svijeta na Zapadu koji godinama dobija sve više mogućnosti da konačno slomi velikodržavne projekte. Zagovornici velikodržavnih politika u ovim okolnostima ne bi smjeli imati sagovornike na Zapadu. U protivnom, za deceniju će neko tačno konstatovati da je sadašnje stanje bolje od onoga što su tada zatekli.