Sami sebi smo najgori neprijatelji!

Piše: Muamer Bandić

Kako smo mi Bosanci i Bošnjaci, ljudi koji volimo ovu zemlju, koji smo mimo bilo kakvih izgleda uspjeli preživjeti rat koji nas je zatekao potpuno nespremne i odbraniti državu, došli u ovakvu situaciju, da smo u miru postali politički marginalci u sopstvenoj zemlji? I to u državi u kojoj, prema posljednjem popisu iz 2013. godine, činimo nešto malo više od polovine stanovništva. Kada bismo gledali izborne rezultate sa posljednjih Općih izbora iz 2022. godine, isto tako, možemo tvrditi da je oko polovine glasova došlo iz bošnjačkog glasačkog korpusa.

Odsustvo vizije, cilja i jedinstva bošnjačke politike

Na prvo mjesto bih kao mogući uzrok ovakvog stanja stavio potpuno odsustvo jasnih i sistematiziranih nacionalnih ideja i ciljeva, te jasnog ideološkog narativa pogubljenog između važnosti i uloge islama u našem svakodnevnom životu i jasne vizije države Bosne i Hercegovine. Na bh. političkoj sceni imamo jednu široko disperziranu grupaciju političkih stranaka koje se grubo dijele na one koje malo više ili malo manje drže do islama i islamske tradicije. I to bi u našem slučaju bila najgrublja i fiktivna podjela na bosansku/bošnjačku desnicu i ljevicu.

Naravno, kada bismo ušli u sam sadržaj politika koje vode partije koje percipiramo kao desne ili lijeve, vidjeli bismo da se ovdje teško može govoriti o nekakvoj desnici ili ljevici u evropskom političkom kontekstu, već o populističkim političkim idejama, naslonjenim malo više na religijsku tradiciju Bosne i Bošnjaka (fiktivna desnica) i malo više sekularističkim, modernim političkim idejama (fiktivna ljevica).

Zanimljivo da u oba slučaja je nominalni politički cilj isti: suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana i naroda. No, u današnjoj političkoj stvarnosti najveća netrpeljivost i neprijateljstvo je upravo između ovih probosanskih političkih subjekata. Štaviše, daleko je veća nego prema otvorenim neprijateljima naše zajedničke države. Zašto je to tako? Odgovori na ovo pitanje su veoma jednostavni: 1. zato što se bore za iste glasače; 2. zato što se bore za političke pozicije koje u našem nakaradnom, etniziranom političkom sistemu pripadaju Bošnjacima; 3. zato što jedino među Bošnjacima u BiH postoji istinska politička pluralnost.

U potpunosti homogenizirani hrvatski i srbijanski politički agenti vješto koriste ovakvu situaciju, te su kroz političku trgovinu vješto kreirali situaciju da su oni ti koji biraju podobne bošnjačke predstavnike u vlasti, bez obzira na to koliko je ko osvojio glasova. Pri tome, podobni ne dobijaju ništa osim nekoliko dobro plaćenih fotelja, nemaju bilo kakve vizije šta tu da rade, niti političke moći da nešto promijene ili crvenih linija preko kojih ne prelaze.

Kao što smo vidjeli, u stanju su čak i sjediti za stolom s otvorenim negatorom genocida dok im psuje mrtve, te nakon toga govoriti o saradnji i evropskoj budućnosti. Postavlja se pitanje da li su ti podobni Bošnjaci izdajnici koji su spremni trgovati nacionalnim interesima za fotelju ili se radi o toliko egoističnim i oholim ljudima, zaokupljenim samo ličnim interesom u toj mjeri da uopće ne shvataju šta se oko njih događa, pa tako olako pristaju na dodijeljenu ulogu korisnih idiota?

Negativna selekcija

Ako se osvrnemo na naš postratni period može se reći da je političkom scenom, u proteklih 30 godina, dominirala „desna“ politička struja (SDA), uz par izbornih bljesaka „ljevice“ (SDP). Zbog toga, ovaj drugi mogući uzrok današnjeg političkog stanja daleko više ide na teret desnice, odnosno SDA, kao najjače stranke u Bošnjaka, nego ljevice.

A taj drugi uzrok ovakvog stanja je kontinuirana negativna selekcija kadrova i unutar SDA, a i unutar SDP-a, kao dva najsnažnija ideološka oponenta u Bošnjaka, u kojima su decenijama protežirani podobni, a ne sposobni ljudi. Tako da danas, umjesto nove generacije mladih, pametnih, sposobnih i proevropskih kadrova, koji bi vodili ove stranke i upravljali političkim procesima u BiH, mi već tri decenije gledamo iste stare, potrošene i isprazne populiste, te imamo stranke koje su tek puki statisti u političkom životu Bosne i Hercegovine. I onda se svi čudimo što građane više ne interesuje politika, što nam mladi odlaze i što nam je politička snaga toliko usitnjena, da tek mali broj političkih stranaka, koje ovise od bošnjačkih glasova, jedva prelazi granice kantona u kojima su nastale.

Ista ta negativna selekcija odgovorna je za današnju hroničnu nefunkcionalnost i impotentnost institucija naše države, jer su decenijama na čelo tih institucija delegirani nesposobni ljudi, koji su se bavili sobom, a ne svojim poslom: izgradnjom i jačanjem institucija na čijem su čelu. Za to vrijeme, neprijatelji ove države su uspjeli da ovladaju ključnim pozicijama unutar sistema i zatvorili bilo kakvu mogućnost institucionalnog djelovanja protiv svojih destruktivnih politika. Tako da smo danas, suočeni sa otvorenim secesionističkim djelovanjem, jedino u mogućnosti da vučemo za rukav visokog predstavnika i moljakamo međunarodne aktere da nešto urade, kako društvo ne bi potonulo u potpunu anarhiju.

Neznanje ili izdaja?

Tako politički dezorijentirani i razbijeni dočekujemo aktualni politički trenutak u kome hrvatski i srbijanski agenti, sinhronizirano i združenim snagama napadaju na Ustavni sud, kao posljednju instituciju Bosne i Hercegovine nad kojom nemaju političku kontrolu. Cilj hrvatske politike je izmjena izbornog zakonodavstva kojim bi Bosna i Hercegovina postala jedina država svijeta s etnički baziranim izbornim sistemom čime bi se legalizirao postojeći aparthejd, dok je cilj srbijanske politike preuzimanje državne imovine od strane entiteta, kako bi entitet Republika Srpska preuzeo najvažniji atribut državnosti BiH, njenu imovinu.

Dok se taj proces odvija, oktroisani predstavnici Bošnjaka pišu pisma, pričaju o saradnji i evropskim integracijama, cinično nam se smiju u lice, otvoreno lažu narod i čini mi se ne shvaćaju ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo u trenutnim geostrateškim preslagivanjima na svjetskoj političkoj sceni. U zadnjim ovakvim preslagivanjima (Drugi svjetski rat i pad komunizma) Bošnjaci su izgubili, u oba navrata, po otprilike 10% populacije. Sudeći po trenutnim političkim odnosima i nejedinstvu među Bošnjacima, malo je reći da smo opet nespremni, podijeljeni i dezorijentirani. Štaviše, ponovo pokazujemo da smo sami sebi najgori neprijatelji.

Ne znam kako drugačije objasniti da neko sarađuje i nalazi opravdanja za neskrivene ideologije zla, koje ko po zna koji put atakuju na našu domovinu i naše bivstvovanje? Ne znam da li treba da te korisne potrčke naših neprijatelja otvoreno nazovemo izdajnicima, kako bi otvorili oči i shvatili u kakvom svijetu mi Bošnjaci živimo? A potpuno je nebitno za naš trenutni marginalizirani politički status da li su izdajnici ili je ‘političko prostituisanje’ s ideologijama zla tek plod neznanja, jer su rezultati u konačnici isti: slabi Bošnjaci i slaba država Bosna i Hercegovina!