Ili država ili secesionisti

Piše: Nermin Tursić


Bez ikakve sumnje Bosna i Hercegovina proživljava najdublju poslijeratnu političku krizu koju karakterizira pokušaj onesposobljavanja rada Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od strane vlasti „rs-a“ na čelu sa Miloradom Dodikom. Kao konkretna mjera te borbe je usvajanje Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na području „rs-a“, kao i Zakon o neobjavljivanju odluka Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, a samim time i neprihvatanju važenja odluka na području tog BH entiteta. Sve je to dopunjeno najavljenim odlukama o neprihvatanju odluka Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, SIPA-e i najava jačanja međuentitetskih linija. Iako pomenute prijedloge mogu zaustaviti Ustavni sud „rs-a“, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ili Visoki predstavnik, skoro pa sva iščekivanja javnosti, pa i velikog dijela političke zajednice su usmjerena ka reakciji visokog predstavnika. Zbog toga se nastala kriza u medijskim natpisima vrlo često kvalifikuje kao sukob Milorad Dodik – visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini ili pak Milorad Dodik – međunarodna zajednica.

Takva kvalifikacija je dobila posebno na značaju kada su mediji počeli da pišu kako bi visoki predstavnik g-din Christian Schmidt mogao na osnovu „bonskih ovlasti“ smijeniti sa položaja predsjednika „rs-a“, te u skladu sa posljednjom izmjenom Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine bi mogli biti i krivično procesuirani svi oni koji ne budu poštovali njegove odluke. Međutim, postavlja se pitanje kako je to sprovodivo? Hoće li u slučaju intervencije državnih sigurnosnih snaga u zaštitu potencijalnog hapšenja osumnjičenih stati policija „rs-a“? Kakav bi bio ishod takve aktivnosti? U svakom slučaju će se brzo razjasniti situacija sa objavljivanjem ili neobjavljivanjem seta pomenutih zakona, kao i uz druge preuzete radnje državnih institucija.

U suštini je ovo nastavak ranije prakse protuustavnog djelovanja vlasti „rs-a“ koja u prvoj fazi treba da rezultira pojavnim oblikom pravne secesije s konačnom namjerom napuštanja entiteta iz ustavnopravnog poretka države Bosne i Hercegovine, što se već naziva stvarnom secesijom. I pored činjenice da je nedvojbeno političko djelovanje vlasti „rs-a“ usmjereno ka delegitimiziranju visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini kao konačnom autoritetu u nadgledanju i sprovođenju civilnih aspekata „Dejtonskog mirovnog sporazuma“, neophodno je spomenuti da kvalifikacija sukoba Dodik – Schmidt nije u potpunosti ispravna. Također, ne može se reći da u ovom trenutku Milorad Dodik vrši klasični državni udar, jer državni udar predstavlja radnju nasilnog preuzimanja vlasti. Tačnije, neophodno je pojmovno precizno definisati radnju koja ni u kom slučaju ne predstavlja personalni sukob dvije osobe, niti želje Milorada Dodika da nasilno preuzme državnu vlast.

Ovdje se radi o sukobu entitetske vlasti „rs-a“ na čelu sa Miloradom Dodikom protiv države Bosne i Hercegovine, i to sa jasnom namjerom: rušenja države Bosne i Hercegovine. Bez ikakve sumnje to čini u koordinaciji sa Beogradom i Moskvom skladno projektu „Srpskog sveta“ (koji je trenutno i u interesu Ruske Federacije i njenog djelovanja na Balkanu). Iako se vrlo često akademski taj projekat ekvivalentira sa projektom „Velika Srbija“ između njih se mora napraviti jasna distinkcija. Konkretno, „Srpski svet“ je znatno „moderniji“ i operativniji, a time i opasniji velikodržavni projekt. Naime, dok je „Velika Srbija“ nastojala uključivati znatno šire teritorije bivših jugoslovenskih republika oslanjajući se na snagu nekadašnje JNA, projekt „Srpski svet“ je znatno precizniji, sofisticiraniji i nadasve sprovodiviji. Usmjeren je na teritorije na kojima su etnički Srbi apsolutna većina. Tako da pored drugih susjednih teritorija, fokusiran je na „rs“ ili „samo“ 49 procenata države Bosne i Hercegovine. I to upravo na onaj dio države koji je pod apsolutnom etničkom dominacijom bosanskih Srba i secesionističkom vlasti Milorada Dodika. Na osnovu tih činjenica kao i sufiksa „Srpska“ entitet „rs“ se doživljava kao kategorija etničkog vlasništva. Zbog toga i koncentrisanom političkom moći Milorad Dodik svojim postupcima jasno želi poručiti domaćim i inostranim vlastima da on nije dio sistema „rs-a“ nego da je on sistem „rs-a“. Sistem koji nasuprot odlukama visokog predstavnika može zaštititi sebe i sve druge sljedbenike njegove politike, bez obzira na činjenicu što politička kriza može preći i u sigurnosnu.

U ovakvoj situaciji je za očekivati preventivno djelovanje SAD-a, EU i UK. Prije svega, to djelovanje bi trebalo da budu potpora domaćim pravosudnim institucijama koje bi trebale da preuzmu sve pravne mjere i radnje protiv aktera krize, ali i druge sigurnosne mjere kao što je dodatno raspoređivanje NATO snaga u Bosni i Hercegovini.
Kao preventiva, ali i poruka za sve naredne pokušaje trebale bi da se uvedu i zvanične sankcije nosiocima entitetske vlasti, pa i one „nezvanične“ koje bi mogle da se proiciraju kao jedna vrsta ekonomske izolacije „rs-a“ slično „kiparskom modelu“. U tom slučaju bi značilo da je Milorad Dodik pretvorio BH entitet „rs“ u jedan od najizolovanijih prostora Evrope, čiju bi konačnu cijenu „platili“ građani „rs-a“ (pa i Bosne i Hercegovine).

Osim navedenog, neophodno je spomenuti i Dodikovo kontinuirano omalovažavanje i ponižavanje države Bosne i Hercegovine definišući je kao protektorat, koloniju ili konfederaciju sastavljenu od dva entiteta. Osim što je takvo pojmovno određenja države Bosne i Hercegovine koristio kao opravdanja za usvajanje pomenutih zakona, to čini permanentno iz namjere da obezvrijedi njenu državnost. Nastoji da javnosti prikaže kako ne postoji institucionalna snaga države, nego da su nosioci državnosti entiteti.
Uprkos tome, istina je sasvim suprotna. Entiteti nisu državotvorne jedinice, dok Bosna i Hercegovina kao nezavisna država pripada internacionalnom poretku suverenih država. Zbog navedenog treba istaći da u savremenim međunarodnim odnosima ne postoji institucija protektorata. Kao pojam se izučava u političkim i pravnim teorijama, i to, kao oblik međudržavnih odnosa koji su u prošlosti značili da se određenoj teritoriji internacionalno dodjeljuje država protector koja je imala obavezu uređenja njenih unutrašnjih odnosa i internacionalnog predstavljanja.

Pojam kolonijalne vlasti se također spominje samo kao relikt prošlosti, kao što je slučaj i sa pojmom konfederacija. I pored toga u svojim javnim nastupima vrlo često ističe da ne postoje suverene države sa kolonijalnim (čitaj: „inostranim“) uticajem kakav je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Naravno da je i taj stav u suprotnosti sa istinom, jer je veliki broj država koristio internacionalnu pomoć u procesima uspostave ili tranzicije ustavnopravnog i demokratskog poretka. Tako da nije na odmet spomenuti neke primjere.

Iako se vrlo često zbog etničke strukture ili unutrašnjeg uređenja Bosna i Hercegovina upoređuje sa Belgijom ili Švicarskom, u ovom slučaju je svrsishodnije spomenuti neke „sličnosti“ sa Andorom kao „evropskom“ državom. Slično Bosni i Hercegovini posjeduje multietničku strukturu stanovništva (procentualno ga čine Španci sa 61%, Andorci sa 30%, Francuzi sa 6%, dok ostali čine 3%, ukupne populacije, dok je službeni jezik katalonski). Prema obliku državnog uređenja spada u red parlamentarne demokratije sa izvršnom vlasti koja funkcioniše na principu zajedničkog šefa države koji je sastavljen od predsjednika Francuske i biskupa Urgella iz Španije. Imenovanje najviše sudske vlasti se vrši na osnovu pariteta. Dva od četiri člana Ustavnog suda Andore imenuje predsjednik Francuske, dok preostala dva Španija.

Država nema vlastitu vojsku, pa su za njenu odbranu ponovo zadužene Francuska i Španija. I pored toga nije protektorat, niti je kolonija, nego je suverena i nezavisna država, punopravna članica UN-a. Iz navedenog se može zaključiti da u određenim elementima sistem Andore podsjeća na bosanskohercegovački, posebno u strukturi i procesu imenovanja ustavnih sudaca. Iako u suštini navedeni primjer i nema preveliki značaj za dnevne političke odnose unutar Bosne i Hercegovine, ipak se sam po sebi suprostavlja pomenutim kvalifikacijama.

Na kraju treba istaći da nema nikakve dileme da su sve političke aktivnosti u „rs-u“ znatno šireg karaktera, pa su razumljivi motivi koordinacije vlasti „rs-a“ sa drugim centrima političke moći. Upravo zbog toga (kao i zbog aktuelne međunarodne situacije) ne bi smjelo da postoji daljnje tolerisanje rušenja države. Država Bosna i Hercegovina mora uz vlastite kapacitete, snagu OHR i podršku međunarodne zajednice da pokrene sve mehanizme zaštite ustavnopravnog poretka, državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, i to kao ustavne obaveze. U suprotnom logika je jednostavna. U bosanskohercegovačkom slučaju ne može opstati i država i secesionisti/pučisti. Jedno mora pasti.