BiH može uspjeti samo onda ako mladi i sposobni ljudi dobiju svoju priliku

Danas sam na svom Facebook profilu objavila status: „Ne postoji ljepši dar za jednoga učitelja od onog kada mu bivši učenici jave za svoje uspjehe na fakultetu i u daljem poslu. Kada se sjete svog učitelja i podijele svoju radost sa njim. Uvijek sam presretna kada dobijem takve vijesti od svojih dragih bivših učenika.

Ovih dana čitam Adijeve, Mirzine, pa opet Mirzine i danas Šipijeve uspjehe. Momci od srca vam čestitam i samo naprijed! Ovaj grad treba urbane, mlade i sposobne ljude koji kao miraz imaju svoje znanje i sposobnosti.“ Na ovaj status me navela vijest koju sam sinoć dobila od bivšeg učenika. To je jedan genijalni mladi čovjek kome sam nekada predavala filozofiju, a danas mi javlja da je akademski slikar. Sjećam ga se, kao da je jučer bilo, kako sjedi u učionici i s grupom radi neki strip iz filozofije.

Metla i lopata

Kada su završili rad, ustao je donio metlu, lopatu, vim i krpe i počeo da čisti stolove od ostataka boja i papira koji su rezali. Bio je to prizor koji se ureže u sjećanje. Možete pomisliti da sam neozbiljna. Možete pomisliti i kakav je to sat filozofije na kojem se učenici igraju. Ali bio je to veliki sat. Svi smo naučili jednu lekciju tada. Škola i učionica nisu bile mučilište nego mjesto na kojem se nešto kreiralo i još vrednije od toga, mjesto koje se osjećalo svojim i koje je trebalo očistiti i pripremiti za učenike koji dolaze.

Naučili smo odnos prema drugima i prema okolini. Naučili smo uvažavati jedni druge. U nekim međunarodnim programima širom svijeta mladi ljudi kroz predmet koji se zove „Servis“ uče upravo to. Odnos prema zajednici. Ljudima oko sebe. Odnos prema društvu u kojem žive. Odnos prema državi. Nekako istovremeno sa porukom koju sam dobila od učenika koji je diplomirao, dobila sam i nekoliko poruka mojih bivših učenika koji su politički angažirani. Njihova imena se nalaze na listama političkih partija. Neki su mi poslali svoje govore. Drugi su tražili savjete. Treći su molili da budem član njihove partije. Neki, pak, dijelili sa mnom svoja iskustva u političkom životu.

Cijela paleta mladih, obrazovanih, urbanih, sposobnih mladih ljudi me gledala sa promotivnih materijala. Inženjeri, novinari, pravnici, arhitekti, ljekari, informatičari. Svi oni su odabrali neku političku opciju za koju vjeruju da može pomoći njihovoj domovini da se pomakne sa dna univerzuma. Svi oni vjeruju da će svojim radom i angažmanom u političkom životu osigurati neku bolju budućnost za svoju djecu.

Jedna od njih mi je rekla da će napustiti BiH ako ništa ne uspije napraviti, barem neki mali, malecki pomak. Mogu je razumjeti. Sve je uložila u svoje obrazovanje. Diplome je stekla sa najboljim ocjenama. I danas, bez zaposlenja, odlučila je, vjerujući u neki ideal, da pomogne svojoj domovini. Druge, kaže, nema. Istovremeno, gledam na TV debatama kandidate za sve nivoe vlasti. Slušam kako neki od njih prijete budućim biračima. Ruže ih. Drugi se obračunavaju sa trećima. Četvrti ne znaju ni da govore. Kažu da će građane ako ovi „stjednu“ primati u svoj kabinet. Pa da će „hin saslušati“. Neki od njih javno lažu kako nemaju imovinu i kako su od BiH napravili skoro pa Japan. Neki optužuju druge da su bliski vjerskim institucijama dok baš oni u džematima širom svijeta drže dijaspori političke govore. Neki sjekirama razbijaju štandove svojih neistomišljenika.

Ozbiljni problemi

Neki prave asocijacije na porno filmove dok govore o ozbiljnim problemima države. Neki recitiraju stihove Tome Zdravkovića govoreći o ustrojstvu zemlje. Neki vrijeđaju žene kandidatkinje. Neki su promijenili, ma skoro prije neki dan, političku partiju i kritiziraju one koji su bili proteklih godina na vlasti iako su s njima dijelili vlast. A neki pak sjede i dostojanstveno govore o onome što su napravili u svom poslovnom svijetu prije političkog angažmana.

Govore i kako, korak po korak, BiH može izaći iz krize, ali bez prijetnji drugim konstitutivnim narodima, nego uvažavajući druge u njihovom viđenju BiH. Neki od njih pokazuju svu svoju imovinu govoreći kako neće niti najmanju paru povećati ako budu na vlasti. Neki mole mlade ljude da pomognu baš njima da jedni drugima osiguraju bolji život. I baš tako. BiH može uspjeti samo onda ako mladi i sposobni ljudi dobiju svoju priliku.

Ne da kradu po uzoru na starije, nego da rade. Da realiziraju svoje ideale. I ne, nisu tačni mitovi o Dejtonu zbog kojega ne može ama baš ništa da krene uzlaznom putanjom. Može, kao što mladi ljudi uspijevaju osvojiti svijet znanja usprkos obrazovnom sustavu u BiH. Tako fabrike mogu biti izgrađene usprkos Dejtonu. Mogu biti izgrađene autoceste kroz cijelu BiH sa Dejtonom i bez njega.

Donacije i pomoć ugroženima može biti podijeljena nesretnim ljudima neovisno o slovu Dejtona. Djeca mogu spokojno ići u svoje škole i učiti gradivo iz maternjeg jezika. Sve što će ovu zemlju dovesti u EU može biti realizirano. Jedino što ne može biti realizirano jesu promjene bez učešća mladih ljudi. Ukoliko oni ne izađu na izbore i ne glasaju za svoje prijatelje i poznanike iz školskih klupa. Za one političare koje znaju i kojim vjeruju jer iza njih stoje znanje, obrazovanje, čast, čestitost, moralni principi i metla, lopata, vim i krpe. Stoje ljudi. A baš njih nema na političkoj sceni - već dugo.