Škola i porodica „nahranile“ Antinu ksenofobiju

Masovno ludilo kao najava bh. proljeća već je postao trend koji se proteže preko 20 godina. Ratovi, protesti, vandalizam pa sve do hipokritičkih analiza i deskripcija događaja predstavljaju standardizovan „meni“ društvene interakcije.

Da nam je došlo proljeće ove godine potrudili su se Mostarci, prvo skinhedi koji su uvjereni u svoju ideju toliko da reprezentativno i ne opravdavaju svoj naziv.

Međutim njihov napad na antifašistički skup bio je tek najavni događaj onome što slijedi. 

Analizirajući govor hipokritičnih adolescenata iz zapadnog Mostara na temu o kojoj malo ili nimalo ne znaju, a koji su egzaktni tvorci i konzumenti, jedini zaključak odnosno dijagnoza koja se čini racionalna jeste:

“Ksenofobija (strah od nepoznatog) koja se pokušava hospitalizirati grupnim jedinstvom, stvaranjem imaginarnih nacionalnih identiteta kako bi se stvorila svrsishodna homogena isključiva zajednica, čiji je najveći neprijatelj horizont.”

Problem je alarmantan jer nije se preventivno djelovalo i obaveza je civilizacijskog procesa resocijalizacija. Jer, tužno je gledati sudbine tih ljudi okovanih kavezom mržnje i straha od nepoznatog. Ti ljudi ne vide sutra, nemaju ni danas, jer rođeni su s pogledom u retrovizor.

Problem resocijalizacije se očituje već u prvoj analizi problema, strah od nepoznatog predstavljen hipokrizijom i mržnjom učahuren u nacionalistički okvir.

Grupno jedinstvo je nestabilno, što se moglo vidjeti u video prilogu i što je zabrinjavajući momenat reakcije javnosti jeste da smo malog genijalca, koji navodi “da Mostar nije podijeljen na dva dijela, već na one koji su na obje strane i one koji to nisu” stavili na marginu događaja.

To nestabilno jedinstvo nije u stanju hospitalizirati zajednicu kontaminiranu strahom i mržnjom spram svega što je drugačije. Takva zajednica je samo utočište u koje se infiltriraju razne devijacije, koja je u zavisnom odnosu od vanjskih faktora.

Srž odnosno uzrok problema je ksenofobija koja se u psihologiji definiše kao strah ili anksioznost prema strancima ili nepoznatom. U sociološkoj praksi pojam se općenito koristi za opisivanje straha ili mržnje prema strancima ili općenito, prema ljudima drugačijim od samog sebe.

S obzirom na dob posmatrane skupine, značajnu ulogu u socijalizaciji koja je izostala imaju škola i porodica iz koje jedinka potiče. Zbog reprezentnog defekta o kojem govorim samo po sebi postavlja se pitanje:

"Da li je škola kao agens socijalizacije samo teorijska konstrukcija i da li uopšte socijalizacija egzistira u neoliberalnoj zajednici"? i  

"Ko su današnji učitelji života - prosvjetni radnici, pedagozi, iz čega proizlazi njihova vrijednosna parabola društva ako je njihov plod učahuren u mržnju i strah"?

Naravno, škola je primarni agens socijalizacije, samo što su se se politizacijom javnih ustanova izgubili kulturološki ciljevi i duboka promišljanja o društvu i ulozi školstva.

Danas, u neoliberalnoj demokratiji svako može da pokrene obrazovnu instituciju i slobodno proizvodi „kvalitetan“ kadar, pa tako parabola školstva ne prati parabolu društvenih ciljeva koji su paradoksalno nedefinisani ili ne postoje.

Kao i u nedavnom slučaju nasilja u jednoj tuzlanskoj srednjoj školi, nastavni kadar „nije kriv“, svoj nemar opravdat će protestom protiv nasilja, tako i u ovom slučaju za ksenofobiju i javni antagonizam u njihovoj školi krivi su novinari?! 

Moguće, možda nisam upratio, ali vjerovatno je bio novinski članak „Kako prepoznati pigment Bošnjaka“ ili „Nacionalna tekstura u Bošnjaka“. Odgovornost se najbolje može predstaviti kroz tvrdnju Platona: „Ako obućari budu loši, ljudi će hodati bosi što i nije problem, ali ako učitelji postanu loši njihovi učenici spalit će Atinu“.

A javnost? Javnost će pokušati na tragikomičan način predstaviti dječaka Antu i na taj način minimizirati opasnost iznesene retorike.

Da, on jeste samo dječak s krizom identiteta, ali ne treba zaboraviti da se destruktivno-represivne ideologije kakva je bila i nacizam novače i regenerišu upravo kroz ovakve tragične likove civilizacije.