Nisam protiv, nisam ni za

Nisam feministkinja. Nisam ni protivnik različitih oblika borbe za ženska prava.  Nisam konzervativna. Nisam ni pretjerano moderna.  Nisam protivnik novih trendova. Nisam  zagovornik promoviranja novih trendova po svaku cijenu.

Nisam  za striktne kodekse oblačenja. Nisam  zagovornik skidanja po svaku cijenu za trenutak slave. Nisam protivnik fotografiranja ženskog tijela. 

Nisam za danonoćno fotografiranje svog tijela i danonoćno promoviranje tek uslikanog tijela na društvenim mrežama. Nisam protivnik selfija. Nisam zagovornik selfija za izbezumljenim i  napućenim usnama koje kao da će eksplodirati. Nisam protivnik erotskih fotografija.

Nisam zagovornik golišavih ženskih fotografija koje liče na reklame za goveda. Nisam protvnik dugih nalakiranih noktiju. Nisam zagovornik neupotrebljivih ženskih ruku sa nadograđenim noktima dugim bez kraja i pri tome od dužine iskrivljenim. Nisam protivnik farbanja kose.

Nisam zagovornik toliko izbijeljene kose da podsjeća na ostarjelu ovcu. Nisam protivnik šminkanja. Nisam zagovornik šminkanja koje prepada i blješti u mraku. Nisam protivnih visokih potpetica. Nisam zagovornik hodanja na štulama. Nisam protivnik isticanja ljepote prije negoli pameti. Nisam zagovornik isticanja nedostatka znanja kao oblika prednosti. Nisam protivnik silikona. Nisam zagovornik promoviranja silikona zbog kojih treba pisati "roditeljska zabrana".

Nisam protivnik botoksa. Nisam zagovornik napuhivanja bilo čega do granice pucanja. Nisam protivnik estetske kirurgije općenito. Nisam zagovornik dodavanja dijelova tijela koji podsjećaju na igre ratnika.

Nisam, dakle niti protivnik niti zagovornik. Čega? Nisam protivnik ničega što doprinosi emancipaciji žene. Pokazivanja ženske ljepote i ženskog tijela. Pa još prije stotinu godina žene su pokazivale svoju ljepotu javno. Birale najljepše od svih. 

Tridesetih godina  20. stoljeća one su se po prvi put natjecale pokazujući svoje tijelo i lice. Kako tada tako i danas žene nastoje učiniti svoje tijelo i svoj izgled umjetničkim djelom. Biti dopadljive. Pokazivati se. Biti omiljene. Dobivati nagrade za lijep izgled. Dobivati novac.

Nisam protivnik ni onih čuvenih koraka ispred svog vremena. Nisam protiv isticanja sopstvene individualnosti. Imati svoj osobni pečat je izraz hrabrosti i snage volje. No čini mi se da je imati osobni pečat danas pomalo tragikomično. Prateći društvene mreže, medije i naslovnice nekih časopisa,  vidim sve više izbezumljenih ženskih lica s izobličenim tijelima upakiranim u nešto zlatno, srebreno ili tigrasto. Ta lica kako se smiješe. Samima sebi. Objektivu kamere ili nekomu iza objektiva.

A možda ipak imaju samo grč na licu. Ono što me uvijek nanovo začudi je činjenica da se slikaju u nekim životinjskim pozama. Uglavnom, kao da hodaju četveronoške. Ili kao da pokušavaju da se odlijepe od neke ljepljive površine. Ako pak nije jedan od tih položaja, onda plaze jezik. Ako ne plaze jezik onda gledaju ispod oka dirajući kažiprstom usta. A ako nije ništa od toga posrijedi, onda su naslonjene na neko pomoćno sredstvo, recimo neki porše jarke boje. Kao da su izašle iz neke parodije Zvjezdanih staza. Sasvim neljudske.

Biti žena je već unaprijed dar. Biti lijepa žena je dodatni dar. Biti žena čija ljepota uljepšava živote drugih je još veći dar. Ali biti žena koja se odriče svoje ljepote pretvarajući se u zvijer koja vreba sa neke fotografije je kazna za sve žene.

Biti plastična lutka koja hoda, fotografira tijelo i odbacuje ženstvenost je kazna ne samo za plastične  lutke nego i za sve djevojčice koje traže uzore u starijima. A djevojčice uvijek traže uzore u starijim djevojkama. Ne u plastičnim lutkama.  Plastične lutke ostaju u kutijama gdje im je mjesto. A djevojčice postaju djevojke. Neka tako i bude.

Nisam protivnik isticanja ljudske ljepote. Nisam zagovornik sakrivanja ljepote iza plastike koja joj oduzima ljudskost. „Priroda je u svojoj prostoj istini veća, ljepša od bilo koje tvorevine ljudskih ruku, od svih iluzija ljudskog duha.“