Djeca koja ne trče

Čitam u nekim novinama tekst o torturama nad učenicima u osnovnoj školi Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Razmišljam o prigovorima toj školi koju iznosi jedan roditelj koji je svoju djecu iz nje ispisao. Upisao ih je u novu školu i oduševljen je. Počeh razmišljati o školama danas. Općenito. O odgoju. O redu i radu. O disciplini i kulturi općenito. Imam dva sina. Potpuno različiti momci. Senzibilitet ni sličan. Jedan je gimnazijalac, a drugi završava osnovnu školu. KŠC. U Sarajevu. Skuhala sam ručak i pripremila uobičajeni subotnji obiteljski ugođaj za stolom. Sjedamo sve četvoro za stol i ja počinjem razgovor.

„Marko, kako bi ti opisao nekomu tko ne zna kakva je tvoja škola, kakva je zapravo?“

Stariji upada riječima: „Mama je li to radiš neku debatu ili imaš emisiju?“

Velim: „Niti jedno niti drugo. Onako pitam, pade mi napamet vaša škola. Gledam danas cijeli dan ne radite ništa osim nešto u svom virtualnom svijetu, pa pomislih na školu.“

Marko počinje: „Normalna. Zezamo se, ali ima nastavnika koji su prestrogi.“

„Ma daj!Ne mislim na to, nego kakva vam je atmosfera? Možete li se zezati, trčati, skakati, glupirati se?“

„Jao pitanja. Pa naravno da se zezamo. Ne trčimo puno, da se netko ne bi povrijedio. Pa to nas je još uči Zdravka učila.“, dodaje Marko.

„Pa ti si mi uvijek govorio da igraš ganje ispred škole, za vrijeme velikog odmora.“

„Pa igrali smo dok smo bili manji, ali nismo smjeli divljati. Kada nas dežurni nastavnici vide da divljamo, opomenu nas. Nisu me jednom opomenuli. Ali, ne trčim ni po našem stanu. Po našem haustoru. Trčim u parku, ako već trčim ili ostanem na tjelesnom poslije nastave pa trčim dokle mi volja.“

„A općenito, atmosfera?“

„Ma super. Samo, mora se red znati. Ne možeš trčati po holovima, noge na zidove stavljati, gađati se. Ma kao i doma. Što ne smiješ doma ne smiješ ni u školi.“

„A jesu li nastavnici nepravedni. Da li popuštaju bogatijima. Hrvatima u odnosu na ostale?“

„Uvijek ima nastavnika koji vole da im se netko malo više obraća. Ono, malo ulizuje. Ali otkud ti to sa bogatijima, molim te? I kakvo je to pitanje sa Hrvatima? Pa nitko te ne pita tko si. Vidjela si onu zamotanu vjeroučiteljicu u školi. Pola razreda ne ide na vjeronauk nego na etiku. Nema ti tamo podjela na Hrvate, katolike, Bošnjake.“

Ubacuje se Filip, gimnazijalac.

„Mogu li ja molim te. Pa sjećaš se da smo na ekskurziju išli svi. Cijeli razred. Nitko nije pitao, tko ima ili nema novac. Svi smo skupljali jedni za druge i išli. Nikada nitko nije saznao komu je novac trebao. Ja bih jedino uveo da jednom godišnje možeš dati ispriku profesorima da te taj dan ne pitaju. A što se učenja tiče, ili učiš ili ne učiš. Pa znaš po meni.“

„Koja ti je škola teža Filipe? Osnovna ili srednja?“

„U obje moraš učiti ako hoćeš biti odličan. Ali profesori su cool i ne gnjave. Biologičarka neki dan ide holom i netko joj kaže da joj je sin dobio neku lošu ocjenu, a ona odgovara da to nije njen sin nego njihov učenik. To bi i ti rekla da radiš u školi. „

„Ok, ali ti učiš puno, a opet imaš iz nekih predmeta trojku?“

„Imam i peticu kada naučim. Ne kontam,  sa razrednom uvijek o svemu možemo razgovarati i dogovarati. Evo sada svi radimo priredbu. Draga Sanja, znaš ono rad, red, disciplina?“

„Ma znam, ali sjećaš li se one frke u četvrtom razredu sa učiteljicom i ocjenom iz prirode?“

„Sjećam, ali to je jedna nastavnica i ti si pozvala inspekciju kada s njom nisi mogla razgovarati. Poslije je sve bilo kako treba. Ali, sjeti se i Lea i onog njegovog da nije sve u aritmetičkoj sredini.“

„Ma znam Filipe, ali sjećaš se da si bio opomenut kada si u sedmom bacio kroz prozor papirni avion u dvorište škole.“

„Jao tebe, pa zamisli da svi bacamo papire kroz prozore. Jesam bacio sam avion, ali nakon opomene shvatio na što bi dvorište ličilo da svi bacamo.“

„Je li ti teža gimnazija od osnovne škole?“

„Ne, samo nastavljamo raditi kao i do sada. Ako učiš, učiš i imaš dobre ocjene. Ako ne učiš i nemaš. Pa znaš koliko smo se zezali u osnovnoj, pa nikada nisam imao sniženo vladanje. Ali nikada ne bih ni pomislio raditi ono što ne smijem raditi ni doma. Sjećaš se časne Ankice kad mi je dala keca što nisam uradio zadaću iz glazbe. Ja mislio zato što sviram u školskom orkestru da se zadaća na mene ne odnosi jer sam maestro, a ona meni 'Da si Beethoven, moraš svoje obveze ispuniti'. Kako me samo bilo sram. Pisao sam note poslije kao da su mi najdraže na svijetu.“

„Pa sjećaš se kad smo se Benjo i ja glupirali u prvom razredu i učka nas odvela direktoru. Onom, što je strogo izgledao. Zove se kao ja. I on s nama sjeo i razgovarao. Ja umro, misleći što će mi uraditi jer je izgledao ljuto sa onim gustim obrvama, a on s nama samo razgovarao. Mene poslije bilo sram.“, dodaje Marko.

„Sjećam, sjećam, kako neću. Ali, iskreno ja bih vas kaznila zbog tog glupiranja.“

„Ne sumnjam. Znam da bi. Ali, on je rekao da smo mali i da treba samo da ga poslušamo. Pa sjeti se samo uči Branke koliko nas je odgajala. Učila redu. Meni je to ok. Ne mogu ne pozdraviti nastavnika u holu. Ne mogu držati ruke u džepovima dok razgovaram s nastavnicima. Ne mogu bacati smeće po holu kao što to sve ne mogu ni doma raditi. Nema razlike.“

„Da li biste mijenjali školu?“

„Glupost.“

„Glupost. A sada fino reci što si nas sve ovo ispitala.“, dodade Filip.

„Ma nešto sam čitala o vašoj školi, pa da vidim što vi mislite. Ima onih koji nisu zadovoljni. Ma to znate bolje od mene. Uvijek pričamo samo o onome što se taj dan desilo na nastavi. A što biste vi prigovorili školi?“

„Uvijek ima onih koji se bune. Ima i kod nas. Ali to su obično oni koji ne uče. Mi smo do sada nekako sve uspijevali riješiti. Ali ako ima problem, onda cijeli razred treba o tome da govori. Ako je neka nepravda, onda svi treba da se izjasne. Pa eto imali smo i rock bend i tresli školom i nitko nas nije opominjao. Naprotiv, učestvovali smo i na školskoj smotri. Ne znam, ali osim one godišnje isprike i toki-vokija ne bih ništa mijenjao.“

„Kakvog toki-vokija?“

„Kada radimo scenu i ton za priredbu, da oni koji su iza scene mogu komunicirati s nama koji radimo za miksetom.“

Eto tako smo nekako i završili razgovor o školi. Bilo mi je drago kada sam čula momke koji idu oko deset godina u tu školu što zapravo misle o njoj i disciplini koja tamo vlada. Kada sam čula njihove stavove pomislila sam da su odgoj i „starinski“ red u kojem se sve zna zapravo postali prošlost.

Reći artikulirano „dobar dan“ je postao rigidni zahtjev, a ne stvar urbane kulture. Izvaditi ruke iz džepova dok se sa starijima razgovara je prenemaganje, jer danas ni odrasli ne znaju da je to dio kućnog odgoja.  Čuvati učionicu od štete baš kao što se čuva i svoja soba je zahtjev pretjerane discipline.

Ali nitko doma ne urezuje svoje ime na stol u blagovaoni ili u dnevnoj sobi. Ne dopuštati skakanje po holovima škole me podsjeća na nekadašnji zahtjev za „kućnim redom“ u sarajevskim ulazima koji je bio poštivan kao sveto slovo. Danas djeca skaču po ulazima kao da imaju potkove na nogama.

Ne trčati po učionicama je tortura silnika u školi. Premda, trčati u jednom gradskom stanu je bila misaona imenica sve dok nije neka nova demokracija zauzela mjesto urbanom redu i kulturi. Ponijeti ceker starijim susjedima ili nastavnicima koji nose opremu kroz školu je nedemokratsko iživljavanje nad djecom. Ali je uzeti ceker iz ruku starije osobe donedavno bilo pitanje elementarnog odgoja. Bacati otpad u korpu umjesto kroz prozor ili na pod učionica je rigidni zahtjev nad nesretnom djecom. Ovo mogu razumjeti, jer danas smeće leti s viših katova sarajevskih zgrada kao da je posrijedi nadmetanje. Danas znamo što su susjedi imali za ručak, jer višak obično zapne za balkonske žardinijere na nižim katovima. Čuvati školski vrt ili cvijeće je već sasvim izvjesno perverzija, jer danas je omiljena dječja trganje granja i čupanje bilja.

Bacanje smeća u grmove (jer tamo se navodno ne vidi) je standard. Nekada su travnjaci bili ograđena, a djeca sarajevskih urbanih naselja nisu htjela riskirati da zagaze na zelenu površinu. Danas roditelji parkiraju auta na sam ulaz u školu dok svoju zlatnu djecu uvode do učionice, jer bi im, ako bi išli samostalno, ruksak mogao polomiti njihova krhka pleća. Nekada roditeljima nije padalo napamet da autima zakrče prilaz školi, nego su svoju djecu puštali s ključićem oko vrata da sami idu na nastavu.

Nekada su djeca nosila školsku uniformu, a danas se to doživljava kao ugrožavanje ljudskih prava. Ulazak u školu poslije zvona nekada nije bio čak predmetom razgovora, a danas se podrazumijeva da roditelj treba da opravda kašnjenja koja su nastala nemarom a ne prometnim zastojem. Nekada šminkanje u osnovnoj školi nije bilo predmetom rasprave. A danas ako se to zabrani, pa makar i pravilnikom, imamo kršenje ljudskih prava na djelu.

Mogla bih nabrajati ove primjere u nedogled, ali stat ću ovdje. Nisam roditelj koji pravda svoju djecu po svaku cijenu. Nisam roditelj koji bi dozvolio da mu djeca budu izložena torturi, ali bih uvijek potpisala rigidan kućni red u školi, jer tog reda nažalost gotovo nigdje nema. Kućni odgoj, disciplina koja znači ne militantni red nego građanski red, moraju biti neupitni u školskom sustavu. Dobar dan i doviđenja moraju biti neupitni, a papirni avioni moraju letjeti tamo gdje im je i mjesto. Nikako sa prozora učionica.

Roditelji trebaju ulaziti više u škole, uzimati iz njih najvrjednije i truditi se da isprave sve nedostatke koji će doprinijeti građanskoj kulturi, redu i odgoju. Odgoj je postao izumrla kategorija. A to nije dobro za današnju djecu. Odgoj nije diploma koja se sve češće može kupiti. Odgoj je naša jedina osobna iskaznica koja vrijedi i koja je uvijek uz nas. A ako su neke škole rigidne zbog zahtjeva za redom i odgojem, samo naprijed budite i dalje, ali odgojite nam djecu.