Neću i ne želim da zaboravim 2. maj!

Neću da zaboravim 2. i 3. maj 1992. godine! Neću i ne želim nikada da u mom sjećanju izblijedi šta se tada dogodilo.

Dan je bio sunčan. Majski, onakav kakav samo u Sarajevu može da bude. Pucalo se i prije toga, ali kako su izvještavali tada „sporadično“ na brdima. Niko nije vjerovao da će „zarokati“ i u gradu.

Odjednom, negdje oko podne, zatutnjalo je sa svih strana. Ulijetali su kod nas u haustor ljudi. Strah u očima govorio je puno toga. A opet nikome ništa nije bilo jasno.

„Puca se! Ima mrtvih“, ponavljali su.

U podrumu i mladi i stari. Djeca plaču. Čuju se pucnji. Bez prekida. Sve bliže i bliže su. Niko ne smije da izađe vani. Kasnije ćemo saznati da su se borbe vodile u mojoj ulici, u Vrazovoj.

Samo pedesetak metara dalje gorjeli su tramvaji na Skenderiji. Zvuci kakve do tada nikada nisam čula, osim u partizanskim filmovima odjekivali su gradom.  

Izlijetalo se iz podruma do stanova, da se uzme šta hrane. Flaša vode.

Opet ulijetanje u haustor. Golobradi mladići, u farmerkama i tenama, sa puškom u ruci kojeg znam onako iz grada, viđali smo se u Parkuši, Kišobranu, pred SOS-om, Dedanom... obraća mi se:

„Neka niko ne izlazi. Četnici su tu, ispred, ima i niških specijalaca. Eno ih, u Koševskom potoku, hoće da zauzmu grad. Ali, neće moći...samo ne izlazite! Uzmi ovaj pištolj, pa ako krenu ulaziti u haustore pucaj!“

Ni riječi tada nisam mogla progovoriti. Nijemo sam posmatrala pištolj i kesicu sa mecima koje mi je tutnuo u ruke. Nekoliko godina prije, u srednjoj školi, išli smo na Pašino brdo. Gađali tada iz M-48 puške. Ali pištolj...kako se rukuje njime?

Nikada više nisam ga vidjela. Iskreno, nisam mu ni ime znala, jer tada smo se generacijski svi poznavali međusobno sa onih naših „čeka“, a imena su bila nebitna. Svi smo bili raja. Možda je i živ. Ili spava na mezarju Kovači gdje je većina mojih drugova, moje generacije.

Vratila sam se u podrum i prenijela njegove riječi. Neko je od komšija skočio, izletio vani u dvorište, donio akumulator. Prikačio se i tranzistor da slušamo šta se događa.

Ne sjećam se koliko je bilo sati, a i prijenos nije bio baš najbolji. „Krčalo je“ , ali smo razumjeli riječi: „Alija je zarobljen!“

Stariji su se samo zgledali i neko je uz uzdah rekao:

„Tek sad počinje“.

I počelo je. Zgrada, austrogarska gradnja. Podrum itekako dobar, u zemlji. Ali zvukove koji su se tada prolamali Sarajevom ni „austrougar“ nije mogao ublažiti.

Odjednom, zgrada se zatresla. Žuta prašina svuda oko nas. Ne može se disati, a van se ne smije. Pola sata kasnije zavladala je neprirodna tišina, ona koje se bojiš. Izvlačili smo se vani. Ali doslovno izvlačili, nismo izlazili. Zgrada današnje Palate pravde FBiH, tada isto nekog suda, bila je u plamenu.

Vrazovom se nije moglo proći. Cigla, staklo, prašina, ogromni geleri.....do koljena smo gazili kroz to... ogromna rupa u mom i komšijinom stanu. Poslije, kroz naredne četiri godine „vojne obuke“ koju nikada i nikome ne bih poželjela, savladala sam lekciju da je VBR udario u moju zgradu.

A nebo...nebo iznad Sarajeva nikada kao to treće majsko jutro 1992. godine nije bilo crvenije. Sunce je izlazilo, a okolne zgrade bile su u plamenu...

„Tek sada počinje“, odzvanjalo mi je u ušima. I trajalo je narednih četiri godine.