Zimski san bh. političara

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) je nova, treća generacija evropskih sporazuma ponuđena isključivo zemljama zapadnog Balkana, u sklopu Procesa stabilizacije i pridruživanja.

Sporazum se potpisuje na neodređeno vrijeme s ciljem doprinosa ekonomskoj i političkoj stabilnosti BiH. Sve države koje su postale članice petim proširenjem Evropske unije potpisale su Sporazume o pridruživanju.

Sastoji se od 10 poglavlja, na više od 440 stranica.Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje redovno će provjeravati, u pravilu jednom godišnje, način na koji BiH provodi ovaj sporazum te usvaja i provodi reforme.

BiH mora ići evropskim putem, ali se postavlja pitanje koliko su vlasti spremne na ovo ? Da li uopće znaju koje su obaveze pred BiH i šta je to što nas čeka već od 1. juna ?

BiH je Sporazum potpisala 16. juna 2008., te je tako dobila status pridruženog člana i potvrdila status zemlje potencijalnog kandidata za punopravno članstvo u evropskoj porodici. Sedam godina poslije, u aprilu 2015. SSP je i zvanično stupio na snagu.

Prije podnošenja zahtjeva za članstvo jedna zemlja mora da ima ne samo potpisan i ratifikovan SSP već i da on bude u punoj primjeni. Lako je bilo slaviti uz šampanjac potpisivanje i aktiviranje Sporazuma, ali šta sad kad starta njegova primjena. Prateći trenutno stanje u našoj zemlji jasno je da se niko ozbiljno ne bavi ovim pitanjem.

Svi su konstatovali da je to dobro za BiH, i ako izuzmemo mljekare i napore koji su se tu izdvojili ništa se i ne dešava.

Obaveze su velike. Mehanizam koordinacije, odnosno njegova efikasna uspostava i dalje ostaje ključno pitanje na kojem EU insistira. BiH sada očekuju brojne reforme, a evropski ministri su prioritetnima izdvojili reforme u zdravstvu, obrazovanju, socijalnom sektoru, ekonomske.

Ako se budemo ponašali kao do sada kada su međunarodne obaveze pred nama onda nemamo razloga za optimizam, pa da mislimo da je presuda Sejdić-Finci zaboravljena ili da možemo proći bez promjene Ustava.

SSP je tu pred vratima, a domaći vladari se bave izbornim plijenom.

Draganu Čoviću je važno da pod kontrolu stavi „ekskluzivno hrvatske kompanije“, koje su državne, ali on je njih već odavno obilježio kao HDZ-ove. O jadu je zabavio Vladu FBiH svojim insistiranjima na podjeli „plijena“ i samo se na tome radi.

Stoji i u RS sve. Milorad Dodik se bori sačuvati većinu  u NSRS, naći izvor novca kako bi isplaćivao penzije, naknade, plate.

Loše stanje u entitetima, preslikava se i na državu. Vijeće ministara BiH spava zimski san, osim ministra Mirka Šarovića koji je jedini ozbiljno shvatio obaveze iz Sporazuma, i kakve štete njihovo neispunjavanje može ostaviti po mljekare.

Niko više u Vijeću ministara koje vodi Denis Zvizdić ne misli na domaće proizvođače, nezaposlenost i kako totalno nespremni ulazimo u novu eru.

Do sada je Brisel uputio na stotine poziva za buđenje političkim snagama u zemlji da budu odgovorni prema svojim građanima koji zaslužuju evropsku budućnost.

Šta vrijedi britansko-njemačka inicijativa, i vjetar u leđa iz Brisela kad vlade na svim nivoima vode nekompetentni i neatoritativni kadrovi, birani po jaranskom i poslušničkom principu, a ne po sposobnosti.

Srbija najvjerovatnije već u oktobru otvora pregovore sa EU o punopravnom članstvu. Shvatio je Vučić da je jedina svijetla budućnost evropski put. A u BiH?

Vlast se od formiranja bavi sama sobom. Evropa i obaveze tek su dio političkog folklora za građane i briselske zvaničnike. Brisel nas sigurno neće moliti da se pokrenemo. 1. juni samo što nije zakucao na vrata!