Zakon o radu i stranački lufteri

Zakon o radu i rasprave o zakonu dolaze od onih koji su na sve mislili samo ne na tuđe dobro. Tako smo nakon silnog kriminala, pljačke neviđenih razmjera, nakon dvije decenije dugog ugodnog meškoljenja po liderskim pozicijama došli do rasprave o radnicima i neradnicima i novom Zakonu o radu.

Nema danas štednje, nema ni pokušaja odricanja i smanjenja javne potrošnje. To što se država zadužuje od finansijskih moćnika da isplati goleme sinekure svojim stranačkim lufterima, to neće stajati niti u jednom Zakonu o radu. Šta su stranačke umišljene spodobe u ovih dvadeset godina učinili da podijele i umanje nevolje običnog i napaćenog dijela naroda?

Šta su uradili da kazne golemu pljačku državne imovine?  

Šetnja po ivici

O Zakonu o radu raspravljaju oni koji su iza sebe ostavili užas, najveću armiju nezaposlenih u jednom evropskom narodu, a danas se pokušavaju amnestirati šupljim i jeftinim analizama. Kao da im je Zakon o radu bio smetnja da zapošljavaju i time jačaju svoju državu. Oni će vam uvijek reći: Mi ne zapošljavamo, mi stvaramo uslove za zapošljavanje. I vidimo kakve su uslove stvorili i posljedice tog njihovog djelovanja. Ovdje se ne parkira niti jedan ozbiljan investitor, samo se podižu skupi potrošački krediti za krpljenje budžeta. Šetnja po ivici se nastavlja. Rasprava vladajućih stranačkih luftera o Zakonu o radu djeluje kao zadnji ekser u kovčegu ove države sa dodatnim govorom nad mrtvacem.

Ni radnika ni proizvodnje na vidiku, nego smo zemlja koja ima najviše nezaposlenih i najmanje zaposlenih po broju stanovnika u Evropi. Ali zato imamo vrhunske stranačke teoretičare Zakona o radu.

Je li Zakon o radu kriv pa su pažljivo odabrani stranački investitori kriminalnom privatizacijom uništili svakog mogućeg državnog giganta, kojim se ovaj narod ponosio?

Oni koji su na čela državnih firmi, prije svih SDA i HDZ, dvadeset godina postavljali svoje stranački podobne neznalice i luftere, danas se čude što je iza njihovih provjerenih kadrova ostala pustinja. Stranački pozicionirani direktori primali su goleme plaće, jer je iza njih stajala stranačka bratija. Sistematizacija je i pravljenja za njihova rokfelerska primanja. Neki od njih sebi su davali visoke menadžerske dodatke i neopisive privilegije, poput onih onih koje su upropastile Grčku i doveli je pred potpun slom.

Oni danas pričaju o radnicima i neradnicima. Čovjeku bubrezi poplave od tih lupetanja. Oni koji su nogama gurali u državne firme svoje stranačke navijače i rodbinu ili one koji su skupo plaćali takva izmišljena mjesta, gdje je po sistematizaciji trebalo ubaciti krevete umjesto stolica, ti danas samouvjereno govore o radnicima i neradnicima.

Reforma morala 

Stvorena je jedna moćna stranačka kasta i glasačka mašinerija, pa je na sceni neviđeni klijentelizam. Socijalne podjele su nezaustavljive. Jedan dio naroda je na dijelu broda koji tone, drugi dio pjeva. Potpuna socijalna neostjeljivost tog dijela bošnjačkog naroda potvrđena je ovih dana. Jedni se ne odriču ni deset posto od svoje državne sinekure, onima koji nemaju ni tih deset posto da prežive egzistencijalne užase. U Elektroprivredi BiH ne žele smanjenja plata za veću sigurnost rudara i prijete štrajkom, kao da oni masovno ginu i bivaju zatrpavani pod zemljom svake dvije tri-godine.

Suočeni smo odavno sa ozbiljnim socijalnim podjelama, posebno  unutar bošnjačkog korpusa, a danas se suočavamo sa neosjetljivošću onih koji imaju privilegiju radnog mjesta i plaće, prema onima koji žive u očajanju i bijedi. Jednima je država dala sve, drugima je otela pravo na rad i pristojan život. Kako oni vide novi Zakon o radu? Sva priča o reformi javne uprave bila je uvijek i samo jeftin predizobrni trik. Bezobzirnost je glavna karakterna osobina stranačkih lidera i njih se ničiji očaj ne tiče.

Nakon genocida i strašnih zločina, čovjek se mora upitati: Ima li iko u ovom narodu pravo na socijalnu neosjetljivost, samoživost i moralnu bijedu? Izgleda da ima. Stranački namještenici se definitivno predstavljaju kao bolest ovog društva i države. Na vlasti je dvije decenije jedna sramna sturktura uvezana u halku, koja živi u svom oklopu pohlepe i koja nije u stanju ni zamisliti da nečija djeca gladna tonu u san.  

Nema štednje, ne smanjuju se privilegije vladajuće kaste, ne vidi se na pomolu pokušaj spasa onoga što se spasiti može. Da postoji bilo kakva osjetljivost zar bi ta bratija napravila ovoliko nezaposlenih i svjesno kreirala ovoliko nepravde u svakom segmentu ovog društva i  na svakom koraku ove zemlje?