Vučić je zbog NATO-a "zapalio" Crnu Goru

Niko baš ne bi mogao sa sigurnošću tvrditi da je ono što je počelo sa 1990. godinom bilo napuštanje ili bijeg iz Jugoslavije. Veliki broj ljudi smatra kako je Miloševićeva velikosrpska politika bila model za rastjerivanje iz Jugoslavije.

Sve republike optuživane su za uništavanje Jugoslavije, dok se otvoreno propagirala velikosrpska politika i jasno iznosile velikosrpske teritorijalne pretenzije. Ukoliko se neko ne sjeća tih godina Srbija je bila od Triglava do Tokija.  

Kosovo  na kvadrat

Bacanje Titovih fotografija pod noge, a vješanje Miloševićevih  na iste čavle zabilježeno je u desetinama incidenata.

Da je nekome bilo do očuvanja Jugoslavije, prvo bi čuvao Bosnu i Hercegovinu, a ne zločinima razarao hiljadugodišnje tkivo svjetski rijetko vrijedne multietničke i multikonfesionalne države.    

Nedavna izjava predsjednika SANU Vladimira Kostića da je Kosovo izgubljeno, kao da je bila dogovorena, jer se upravo Vučić jedini nije previše uzbudio na te tvrdnje.  

Ako je Kosovo izgubljeno, za tradicionalno agresivnu srpsku politiku nisu izgubljene Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Najava da će Crna Gora u NATO samo je otkrila stvarnu pozadinu nove Vučićeve politike. Do tada mirna država je preko noći zapaljena demonstracijama i jednonacionalnim zahtjevima za smjenom legitimno izabranog državnog lidera.

Danas se mnogi zabrinuto pitaju je li Vučić krenuo obrnutim putem od Miloševića, priznao da je izgubio Kosovo i krenuo na Crnu Goru. Bosna i Hercegovina im je za sada sigurna, pa ne žure. Beograd sa svojim poslušnicima ovdje može uvijek napraviti moćne opstrukcije i blokade bilo kakvih ozbiljnih reformi i evroatlantskih integracija.

Sjedinjene Države i Evropska unija bez puno kolebanja širom svijeta zabranjuju političke pokrete koji se protive demokratiji i osnovnim političkim slobodama i ljudskim pravima. Na Balkanu imaju neke dejtonske manire, po kojima su moguće sve blokade i sve vrste nasilja nad pravom i suverenitetom država.  

Demokratija za posoliti

Teško da bi ijedna bivša republika Jugoslavije tražila neovisnost da se nije na sceni pojavila Miloševićeva hegemonistička, zločinačka politika velike Srbije. Danas kao da su devedesete. Isti metodi sa nešto demokratije za posoliti.

Ni Crna Gora, ni BiH ne bi ovako sretne trčale u zagrljaj NATO-a, da nije ovakve srpske politike. Dakle, 1992. smo imali istjerivanje iz Jugoslavije, a sad imamo utjerivanje u NATO. Jesu li oni u Beogradu baš sigurni u domete i ciljeve svoje politike?