Alijine riječi i danas pamtim: Malo ljudi može odbraniti dušu kad uđe u politiku

Davnog juna 1992., pozove me predsjednik Alija Izetbegović u svoj kabinet. Jednu dilemu koju smo imali, razriješili smo u dvije rečenice. Prvi put tada otkrio sam tu njegovu neobičnu iskrenost i poštovanje sagovornika.

Iz tog davnog razgovora pamtim jednu njegovu neobičnu priču. U kabinet je prije mene iznenada došla jedna starija Bošnjakinja. Nije ni htjela sjesti nego mu je odmah nervozno i žustro rekla:

„Ovi vaši ponudili su mom sinu ministarsku funkciju. Molim te, predsjedniče da to zaustaviš“. „Čuo sam, majka, sve najbolje o tvom sinu“, rekao joj je, „zašto da ne bude ministar“? „Neću da mi vlast pokvari dijete. Eto zato“, rekla je podižući glas.  

„Poslušao sam je, jer sam znao da je upravu. Malo ljudi može odbraniti dušu kad uđe u politiku. Vlast ih opije i ne mogu ih ni najrođeniji prepoznati“, rekao je sliježući ramenima.

Kako tad tako i danas.   

Nepotizam i zapošljavanje

Nedavno sam imao priliku čuti od jednog našeg Bosanca, iseljenika u Švedsku šta znači politička kultura odgovornosti. Ako bi neki švedski političar uzeo čokoladu na poklon, a taj poklon ne bi prijavio, njegova bi politička karijera bila završena. Može li neko zamisliti šta bi se dogodilo sa čokoladom da je „prijavi“ neki naš političar. 

Zakon o sukobu interesa je jedini koji bi mogao spriječiti političku samovolju i nametnuti političku odgovornost. Ali, on kao da i ne postoji za tužilaštva, a u javnosti se i ne spominje negovo stalno kršenje.

Jedno od ključnih kršenja ovog zakona tiče se nepotizma i zapošljavanja članova porodica političkih moćnika ili njihovih stranačkih kolega. Tu bezobzirna politička kasta nije  imala nikakvih ograda, pa je u slobodne kancelarijske prostore nagurala gomile svojih srodnika. Danas se po prezimenima mogu vidjeti čitavi slojevi koje su ministri ostavljali iza sebe. Nešto slično godovima na panju.

Ključno ljudsko pravo je pravo na rad, ali njega danas nema gotovo 395 hiljada ljudi u Federaciji BiH. 

Prošle sedmice slušao sam djevojku koja kaže da je nakon sedam godina čekanja konačno dobila posao: „Konkurisala sam redovno na sve oglase i konačno se upornost isplatila“, rekla je vraćajući optimizam za one koji na posao čekaju od deset do petnaest godina na zavodima za zapošljavanje.

Prosječan Evropljanin svoj životni vijek provede ovako: Radi 22 godine, spava 18 godina, vozi se na posao 5 godina, jede 5 godina... Prosječan Bosanac svoj životni vijek provede kao u vicu: Na zavodu za zapošljavanje provodi 20 do 30 godina, čitav život ga vozaju, niti mu se spava, niti mu se jede i kad ima šta.

Politički ego se hrani nepravdom

Iz Italije, krajeva gdje vlada mafija, mladost sanja Njemačku i bježi u Njemačku.

I ovo navodno ekonomsko iseljavanje iz Bosne je politička emigracija. Jedna pohlepna i neodogovorna politika praktično istjeruje građane iz vlastite države. Živjelo se ovdje i puno teže pa ljudi nisu htjeli iz Bosne i Hercegovine. 

Ljudi su gladni prava i pravde. Naši politički lideri sve mogu obećati: I zapošljavanje sto hiljada ljudi, i ljepši život, i sigurnije okruženje, ali ne smiju obećati da će ovdje upravo oni jednog dana napraviti državu u kojoj će vladati pravo i pravda. To im niko ozbiljan neće povjerovati. Oni svoj ego hrane nepravdom, jer samo tamo gdje ima nepravde ima i prostora za iskazivanje političke moći.

Odgovornost nije stranačko, nego ljudsko i moralno pitanje. Šta se dogodilo s nama pa više i nemamo srama i stida u količinama koje smo čuvali u sebi? Ako nema kulture političke odgovornosti, ako ljudi na vlasti ne poštuju zakone, ako je moral istjeran iz politike, šta još ovu državu i njene građane drži uspravnim?    

Samo iz političke odgovornosti dolazi i ekonomski razvoj i zapošljavanje. Iz političke odgovornosti dolazi i snaga države i svako dobro.

Nasuprot tome, ovdje je napravljen jedan bolestan sistem u kojem ne treba znanje, u koji niko ne unosi svoje poštenje i moral, nego prihvata bijedna pravila igre u kojoj svi gubimo. Kao u onoj priči na početku.  

Zato smo tu gdje jesmo.