Zašto država dozvoljava lažna svjedočenja

Svjedočenje GRM- 116, anonimnog svjedoka je bila čista blamaža odbrane Ratka Mladića. Svjedok je navodno bio u pratnji predsjednika Alije Izetbegovića i član jedinice „Biseri“. Tvrdio je da je u Narodnoj banci BiH čuo Izetbegovića i reisa Cerića kako se dogovaraju da se baci granata na Markale i izazove vojna intervencija međunarodne zajednice.  Radi se o osobi, bajagi svjedoku, za koju se odmah može uočiti da je sklona primitivnim lažima.

Nažalost, nemoguće je i na zvaničnim stranicama i na portalima koji su specijalizirani za izvještavanje iz Tribunala, dobiti i vidjeti unakrsno ispitivanje svjedoka, baš kao što je bilo nemoguće bilo gdje pronaći unakrsno ispitivanje, recimo, Milorada Dodika. Svak može iznositi što želi, ali Hag je jedna isuviše ozbiljna institucija da bi dozvolila laž.

Svjedok je utjeran u laž

Trebalo je gledati unakrsno ispitivanje Dodika, koji je potpuno prizemljen i prisiljen na potpuno uzmicanje od tužioca Alana Tigera i suca Alfonsa Oria. Još gore je prošao i ovaj svjedok.  

Sarajevo i njegova vlast radi svog kredibiliteta morali su pomoći odnos medija i Tribunala. Samo za primjer, Srbi i Hrvati imaju stalne dopisnike iz Haga, Bošnjaci nemaju nikoga osim tima koji se bori da ima kakav takav treman u prodržavnim medijima. Slučaj sa svjedočenjem GRM – 116, jednog labilnog svjedoka odbrane, ogolio je bošnjačku tragediju.

Dakle, u Sarajevu nemamo korektan tretman Tribunala, prije svega zahvaljujući političkoj nesposobnosti i nemoći da se razumije značaj ovog suda za Bosnu i Hercegovinu. To je nepojmljivo.

Oni koji su gledali svjedočenje izvjesnog pratioca predsjednika Izetbegovića, prisustvovali su njegovim potpunom demaskiranju i raskrinkavanju od strane troje sudija Vijeća Orija, Molota i Fluggea.

Na kraju, navodni svjedok dogovora o zločinu na Markalama se zapetljao u totalne laži i počeo demantirati sam sebe.

Svjedok pomiješao prisutne u Narodnoj banci

Dakle, srbijanski mediji pišu ono što im se dopada, ali je istina o svjedočenju ovog zaštićenog svjedoka potpuno tragična i vidljiv pokušaj prevare. Čitavo to svjedočenje, puno kontradiktornosti je izgleda slučaj za internu medijsku upotrebu u Srbiji i RS-u.  Tragično za Sarajevo je što se dozvoljava manipulacije i ne bori se temeljitim istinama protiv ovakvih laži.

Svjedok odbrane Ratka Mladića, označen kao Grm 116, svojevremno je pod šifrom svjedočio i za obranu u procesu Karadžića kao KNJ- 568. Već tada mu se nije vjerovalo, ali odbrane Karadžića i Mladića nemaju šta ponuditi nego ovakve nesretne konsturktore.

Tada je ovaj svjedok „otkrio“ da su novinari i kamermani po Sarajevu znali gdje će granata pasti i da su ljudi navodno bježali od njih, pošto je to značilo da će se dogoditi masakr. Tada nije bilo reagiranja i protesta od sarajevskih novinara. Taj isti svjedok je optužio slavnu Kristian Amanpur da je znala gdje će biti zločin na sarajevskim ulicama.

Ovaj put je svjedok zapleten u laži rekao da su sa Izetbegovićem i reisom Cerićem tada bili Sefer Halilović i Mustafa Hajrulahović Talijan, te Avdo Hebib i Bakir Izetbegovića i zet Jasmin(ko) Akšamija.

Sudac Ori ga je u čudu pitao: Je li to sedam ličnosti. „Da“, rekao je svjedok. Začudo, na svom prvom svjedočenju protiv Karadžića bilo je opet sedam ljudi, ali sada to nije bio Bakir Izetbegović i njegov šura Jasminko Akšamija, nego Ismet Dahić, policajac i Stjepan Kljujić, član Predsejdništva.      

Ovo je, po količinama nelogičnosti i kontradiktornosti, jedno od najtragičnijih svjedočenja u Tribunalu.

Srpska strana rata ima samo dvije konstrukcije u Hagu: Jedna su Markale sa kojima negira stravično ubijanje po Sarajevu, što su vidjele sve kamere svijeta, a druga je navodni zločina Nasera Orića u negiranju genocida u Srebrenici.       

Pitanje za odgovorne u BiH je, zar treba lažni svjedok da konačno vidite u čemu je problem ove države sa Tribunalom u Hagom. Ili je tačnije reći u čemu je problem Tribunala u Hagu sa ovom državom.