Kako Beograd i Zagreb rješavaju probleme koje naprave u BiH

Ko zna na šta misle Beograd i Zagreb kad kažu da oni nisu za referendum. A u isto vrijeme čovjek vidi da se radi o dvoličnoj politici: Lideri Srbije i Hrvatske su protiv referenduma, a svaki treći dan Vučić zove Dodika na raport, kao što Čovića zove Plenković. Vučić organizuje referendum, a Čović ga podržava.

Otkud ove jeftine laži političkog Beograda i Zagreba da nemaju utjecaj na svoje pulene? U BiH te priče znaju i djeca, ali su neopisivo licemjerne prema ljudima iz međunarodne zajednice.

Vučić kaže da je protiv referenduma i to u trenutku kad Dodika prima Putin. Dakle kad je Rusija za referendum, onda Vučić nije. Ako su Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović protiv referenduma, Čović je uvijek za.

Naravno, dvije susjedne države, manje naseljene od dvije hiljade gradova svijeta, u stalnom procesu odumiranja i raseljavanja stanovništva, mogu se praviti važne samo kad je riječ susjednoj državi BiH. Jer ovdje imaju svoje poslušnike. Te države su naročito važne kad rješavaju probleme koje naprave Bosni i Hercegovini.

Oni će, nažalost, nastaviti igrati nasitno i nasitno mrcvariti ovu državu osuđenu na njihovo  licemjerje i stalne podvale. Nema šta neće podnijeti obraz malih-velikih državnika. Oni se čak i pred UN-om zaklinju da su za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. A evo malo primjera kako su i jedni i drugi „štitili“ integritet Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. Evo malo činjenica o „nemiješanju“:

Razgovor Miloševića i Tuđmana 1993., koji je zabilježio Hrvoje Šarinić u svojim memoarima „Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem“:

Milošević: Vidim da ste prebacili u Bosnu pet brigada.

Tuđman (uz smiješak): To su dragovoljci.

Milošević: (uz smijeh) Nisam vam ja UN.       

Dejvid Oven je u „Balkanskoj odiseji“ zabilježio da je „Milošević preko Rusije UN-u proturio svoja saznanja (dobijena od Tuđmana) o snagama Hrvatske vojske u Bosni, koje su imale 60 hiljada vojnika, 120 tenkova i oko 150 artiljerijskih oružja preko 100 mm“. 

General HV-a Janko Bobetko je priznao da je više njegovih vojnika poginulo u borbama protiv Armije RBiH nego protiv četnika.

JNA ili JA, kao oružana armija Srbije, u 1992. i 1993. godini ima stalnih 27 brigada u Bosni i Hercegovini, piše Dejvid Oven u svojim memoarima „Balkanska odiseja“.

U proljeće 1993. u BiH se nalaze 64 brigade iz Srbije i Hrvatske, citira Oven podatak od stalnih posmatrača UN-a.                      

Komandant Generalštaba JNA Veljko Kadijević bilježi u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“: „Komande i jedinice JNA su činile kičmu Vojske Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom. Ta vojska (Srbije, op. a.) je stvorila vojničke pretpostavke za adekvatna politička rješenja, koja će odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima“.

U Rezoluciji 725 Vijeća sigurnosti UN-a od 15. maja 1992. govori se o prisustvu JNA i HV-a u BiH. „Zahtijeva se od Srbije i Hrvatske da odmah povuku jedinice JNA i HV-a iz BiH“, stoji kao zaključak Vijeća sigurnosti.

Bilo je pet takvih rezolucija koje govore o agresiji susjednih država na BiH.      

Čak i uoči potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, 1. februara 1994. godine Vijeće sigurnosti UN-a daje predsjedničku izjavu: „Vijeće sigurnosti UN-a je duboko zabrinuto zbog toga što je Republika Hrvatska rasporedila jedinice Hrvatske vojske zajedno sa teškom vojnom opremom u središnje i južne dijelove BiH. Vijeće sigurnosti oštro osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnog neprijateljskog čina protiv države članice UN-a.“

U zagrebačkom listu Nacional objavljen je dokument 1. jula 1996. godine da se iz hrvatskog proračuna od početka rata mjesečno izdvajalo 100 miliona tadašnjih njemačkih maraka za državni aparat, vojsku i policiju Herceg-Bosne. Ukupno je do tada Herceg-Bosna koštala Republiku Hrvatsku oko 9 milijardi DM. Dakle ne samo vojna pomoć, nego i finansijska.

Bošnjaci su se zbog svega ovoga više obradovali ulasku Hrvatske u NATO, negoli mnogi Hrvati. 

Stotine je ovih primjera direktnog ratnog angažmana susjednih zemalja u Bosni i Hercegovini. Ali, dajemo samo ovih par primjera nakon bolesnih prijetnji ratom iz Srbije. I zbog dvoličnog odnosa i jednog i drugog režima prema BiH.