Mogu li naši politički lideri založiti svoj obraz

Srpska i hrvatska politika u BiH slušaju šta im kažu Zagreb i Beograd. Bošnjačka politika osluškuje „zapažanja“ i „opaske“ stranih diplomata u BiH, koje odmah, bez razmišljanja prihvataju i provode u djelo.

Naši lideri svoju poslušnost tretiraju kao kooperativnost prema stranom faktoru? Bilo bi dobro da pravimo ankete umjesto izbora: Biramo najposlušnije bošnjačke političare?

Kad „stranci“ bošnjačkoj politici preporuče borbu protiv koprupcije, slijedi urgentni i vrlo efikasni odgovor policije i našeg neovisnog pravosuđa? Odmah se vade predmeti iz prašine, već sutradan se hapse brojne kriminalne grupe i privode se uglavnom sitne ribe. Bošnjački lideri nikada ne bi pokrenuli tu borbu, zato što se gotovo svi dave u korupciji. Dovoljno je samo pogledati njihove imovinske kartone i sa visinom plata uporediti neuporedivo.

Kakav je ekonomski rezultat bošnjačke nacionalne vlasti? Nikakav. Sve ove jadne godine pojela je njihova korupcija. Čemu služi njihova politika radi politike. Organizuju se u strankama, zaklinju lideru na vjernost, prihvataju stranačke discipline, uvode „zavjete šutnje“.

Ali čim zakorače iz stranke u vlast, postaju privatna lica i metamorfoza počinje. Zapošljavaju familije, prihodi im rastu do neba, grabe i otimaju kao da im je zadnji dah i zalogaj i sve to vrijeme ne zarezuju stranku ni za suhu šljivu.

Kad bošnjačke političare pitate šta će uraditi za razvoj i zapošljavanje, oni objašnjavaju: Mi se ne bavimo razvojem, mi samo stvaramo ambijent za razvoj i zapošljavanje. Kakav su ambijent stvorili ako smo na najdubljem evropskom dnu?

Onda lider najjačke bošnjačke stranke Bakir Izetbegović obećava da će zaposliti sto hiljada nezaposlenih. I niko ne zna na osnovu čega je dao obećanje. Jer, ambijent se dvije decenije ne mijenja.

I dalje je najmanje osam mjeseci čekanja na dozvolu za firmu, stotine istih fiskalnih i parafiskalnih nameta, desetine je birokratskih parazita, uz neophodno dilanje mita u dugom lancu službeničke pohlepe. Kakav je ekonomski rezultat naše diplomatije, koju je upravo Izetbegović razbaškario širom svijeta? Šta su njegove bošnjačke diplomate uradile u privlačenju investicija? Investicije su privlačne, ali zasad samo namiguju. Šta kažu „stranci“ naših diplomata? 

Bar na ovoj većinskoj bošnjačkoj trećini morala se napraviti država prava, socijalne pravde i poštovanja ljudskih bića. Gotovo 400 hiljada nezaposlenih u Federaciji pohlepa bošnjačkih liderčića pretvorila je u obične ljudske sjene sa dušama iz kojih je iščupan ponos.

Plaše li se bošnjački lideri svog odnosa prema narodu koji je preživio genocid i najstrašnije zločine? Ima li neki nivo u ovom generalnom propadanju, na kojem su spremni dokazivati i braniti svoju ljudskost? Zašto, recimo, naši politički lideri mudro šute dok traju napadi iz Hrvatske i Srbije na suverenitet BiH? Zašto ne ustanu u odbranu ove države na prijetnje podjelama BiH, na uvrede koje im ovih dana upućuju Grabar-Kitarović i Plenković, a prije toga Vučić i Nikolić.

Koga oni predstavljaju i u čije ime govore? Da li trebaju odgovarati ako su prijetnje adresirane na državu? U odbranu suvereniteta najčešće staju strane diplomate, ali ne i naši lideri.

Naši politički predstavnici imaju prostora za nježne i tolerantne razgovore, čak bi se moglo reći ćaskanja sa onima koji zagovaraju kidanje živog tkiva ove države. Najbolja djeca odbranila su ovu državu od agresije velikodržavne bagre zalažući svoje živote. Njihovi sadašnji lideri ne mogu založiti ni obraz.