Gdje su nestali heroji u bijelom?

U mjestu mog porijekla doktor je uzvišeno zanimanje. Uvijek se prema ljekaru iskazivalo duboko poštovanje, posebni izrazi zahvalnosti za sve što rade. Jer humanije ne može od toga biti, imati znanje i „spasiti jedan život kao da si spasio cijeli svijet“. 

Kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu za njih smo imali još veće poštovanje. Osjećaj da im nikada ne možemo dovoljno zahvaliti. To su bili i ostali naši heroji u bijelom.

Ali danas se pitam šta se desilo s tim odlučnim ljudima, koji su danas „primorani“ šutjeti na očigledno razaranje njihovog dostojanstva na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

Zar je moguće da je skoro 30 ljekara otišlo sa svojih radnih mjesta, jer nemaju hrabrosti suprostaviti se ambiciji dr. Sebije Izetbegović? Zar jedna nezajažljiva ambicija može da nadvlada takav uzvišeni i plemeniti poziv. Jesu li to ili nisu oni isti ljudi koje smo beskrajno cijenili? Treće nema. Ili ima, ali ne postoji pojedinačna odlučnost da se nešto napravi uz mrvu dostojanstva.

Bez mnogo pitanja nekadašnji heroji u bijelom, poštovani od naroda, potpisuju peticije protiv drugih kolega koji glasno kažu šta misle, protiv cijelih nepodobnih odjeljenja u Kliničkom centru, protiv dekana Medicinskog fakulteta...

Takvi ljekari dolaze na press konferencije direktorice Izetbegović, njih dvadesetak i više, aplaudiraju na svaku njenu izgovorenu riječ. Ti isti u hodnicima bježe od onih kolega koji su smjeli da se odupru pohodu Izetbegović prema njenom sve očiglednijem konačnom cilju - da ovlada zdravstvom u Federaciji.

Šuškaju tako heroji u bijelom po hodnicima o svojim neprelaznim nevoljama. Većina bi govorila anonimno i tražila od novinara da se bore za njihova prava. Kliničkim centrom se šapće o teroru, o nemogućnosti rada, jer nemaju najosnovniji pribor za preglede i operacije, jer menadžerica Izetbegović efikasno vraća dugove. I niko da pokaže završni račun Kliničkog centra, koji se nezakonito krije od javnosti. Da se konačno vide tačni i stvarni rezultati ove stalno promovirane štednje.    

Strahuju ljekari za posao, strahuju za licence, plaše se za egzistenciju, ili šutke i kukavički odlaze!

Radnici Feroelektra, TTU-a, Borca, Krivaje, DITA-e na ulicama traže svoja prava, bore se protiv nepravde, brane pečate, čuvaju svoje firme, blokiraju ulaze tvornica, prave šatorska naselja... Njihova djeca ni hljeba nemaju pošteno da se najedu, ali se oni i dalje hrabro i s ponosom drže pred politikom i državnom silom. Od koga se to naši heroji u bijelom plaše!?

Ali, nije ovdje samo pitanje ljekara već i pacijenata koji su u zdravstvenom sistemu, ipak, najvažnija karika. Humanost prema pacijentima je prva u nizu karakteristika ljekarskog poziva. Ali humanog na KCUS-u već odavno nedostaje. Možda zvuči grubo, ali je okrutno otpustiti pacijenta kući jer nema 600 KM za operaciju. Pogubno za ljekare zbog kršenja Hipokratove zakletve.

Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka, dio je onog što su izgovorili, a trebali primjenjivati. Zato za početak treba poštovati dostojanstvo svog poziva, a onda i živote pacijenata: 'U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na vas utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti'.

Jer trebate opet biti naši heroji u bijelom. U suprotonom, sretna vam Sebija. Ni mi, ni vi, bolje ne zaslužujemo.