Sirija ili Srbija - pitanje je sad

Niko preciznije, realnije, iskrenije nije objasnio stanje duha srpskog naroda kao ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić u vicu o Srbinu na granici SAD.

Nakon što ga je graničar prilikom ulaska u Ameriku pitao: „Sirija?“

„Ne, ne Sirija - Srbija, Srbija“.

„Aaaa, Srbija! Ratko Mladić! Radovan Karadžić!“, povikao je graničar.

„Aaaa, ne, ne  Srbija! - Sirija! Sirija“, dobacio je gost iz Srbije.   

Vic je dočekan sa smijehom među članovima SDS-a i tek naknadno izazvao proteste. Time se pokazao duševni sadržaj naših komšija, nama do sada nepoznat. Jedno je lice koje se pokazuje u javnosti, a drugo ono koje se drži unutar vlastitog nacionalnog kruga. Vjerovatno se to događa pod pritiskom režima u RS-u i radikalnih snaga u Srbiji još politički aktuelnih. 

Pitanje je: zbog čega se cijeli jedan narod mora izložiti zločinima grupe monstruma. Zločini i genocid u Srebrenici 22 godine poslije fakturištu se srpskom narodu, iako zločinci imaju i svoje ime i svoje prezime, a dobrim dijelom i svoje presude? Najokrutniji banditi i jedan zločinački sistem kriju se iza naroda koji je patio, upravo zbog istog tog režima i istih zločinaca.

Lokalni političar iz švicarskog kantona Ticino nedavno je osuđen za negiranje genocida u Srebrenici. Sudije Giovanni Roggero, Giovanni Celio i Marco Frigerio osudili su Donatella Poggija u drugostepenom postupku zbog negiranja genocida koji su nad Bošnjacima vojska i MUP Republike Srpske počinili u Srebrenici 1995. godine.

Velike svjetske sile poput kongresa Sjedinjenih Američkih Država, Evropski parlament, Parlament Velike Britanije, Parlament Kanade, te desetine svjetskih parlamenata, redom su donijeli rezolucije o zločinu genocida u Srebrenici. Dakle, cijeli svijet priznaje i osuđuje srebrenički genocid, osim lokalnih kabadahija iz Republike Srpske i Srbije. Zarad čijih interesa cijeli svijet ide u jednu, politika Srba u drugu stranu?

Sramnu jadnu odluku donijela je ove sedmice sudinica Osnovog suda u Višegradu Dana Plečić, kada je ročište u slučaju tužbe Emira Nemanje Kusturice protiv bivšeg načelnika Srebrenice Ćamila Durakovića, zakazala 11. jula na dan komemoracije u Potočarima i dženaze za više od 60 srebreničkih žrtava.

Već ranije smo čuli ništa manje sramno reagiranje načelnika Srebrenice Mladena Grujičića da on „ne može priznati genocid kada se on nije ni desio“.

- Žele da prisile srpski narod da prizna nešto što se nije desilo – rekao je Grujičić naivno i uprazno po istoj matrici kao i njegovi mentori.

Njemačka je 20 godina nakon Drugog svjetskog rata počela izrastati u svjetsku moralnu vertikalu. Došle su mlade generacije Nijemaca koji su se odrekli Hitlera i njegovih fašističkih ideja, koje su javno priznale i osudile Holokaust i brojne druge zločine nacizma. Iz te nove njemačke stranice počela je izrastati jedna od najmoćnijih svjetskih privrednih sila. Nijemci su okrenuli novu stranicu u svojim životima. Danas je Njemačka jedna od vodećih ekonomija i uzor demokratskog svijeta.

U Republici Srpskoj i susjednoj Srbiji hoštapleri okreću i obrću jednu te istu stranicu, sa jednom te istom pričom o političkom Sudu u Hagu, o napravednom svijetu koji se urotio protiv Srba i izmišljenim zločinima... Uzalud dokazi. Uzalud istina. Ali, sve se to pogiravanje sa činjenicama fakturiše se cijelom narodu. Zločinci, njihove porodice i režim koji ih svako malo rehabilituje, odlično žive i profitiraju na račun prevarene mase i ispraznih priča.

Skraćeni vic bi glasio: Sirija ili Srbija, pitanje je sad?