Borci Armije BiH pružili su žilav i neočekivan otpor. Tako će biti i ovoga puta!

Ako ima neko da je imun na kamp ispred zgrade Vlade FBiH, ako postoji sumnja da su to izmanipulirani ljudi od neke politike, samo neka dođe na 10 minuta među one koji su s puškama odbranili naše živote. Među one koji su na prvim linijama branili čast, dostojanstvo svojih majki, supruga, kćerki, gole živote staraca i djece, oni koji su najzaslužniji što danas imamo državu!

Oni danas žive teško, a od njih mnogi okreću glavu. I skoro uvijek ćete čuti u improviziranom kampu riječi: „Što i ja ne poginuh da moje dijete bolje i kvalitetnije živi“, i: „Zar je ovo nama naša borba dala“. Umorni od nadničenja za druge, sa žuljevitim rukama, patnjom u pogledu, dižu svoj glas za nešto što im je davno trebalo biti dodijeljeno.

Inicijativu DF-a i SDP-a da se u Parlamentu raspravlja o problemima populacije koja je odavno na prosjačkom štapu, osporavaju SDA poslanici. Njihove sujete ne daju da prihvate ono što dolazi od opozicije. A neki se bave sami sobom i nije im ni do čije muke i tegobe.

Preče je spasiti sebe zatvora, nego osigurati egzistenciju za oko 150.000 demobilisanih boraca koji životare sa svojim porodicama. Amir Zukić, Mirsad Kukić, Bilsena Šahman, Vesna Švancer sve su to poslanici okrenuti sebi i svojim sudskim procesima... Sada nemaju vremena, a ni prostora misliti na borce s prve linije odbrane...

Oni se nemaju vremena osvrnuti na podatke da je stotine pripadnika ARBiH i HVO-a izvršilo samoubistvo! Ljudi iz očaja podižu ruku na sebe, a sistem ne mari za njihove živote pune neimaštine... Pošteno je boriti se za sebe, ali još poštenije je to raditi na pošten način. Odeš iz Parlamenta, prestaneš primati basnoslovnu plaću i to u iznosu kojeg većina boraca ne može ni zamisliti kao svoje dvogodišnje prihode.

Sada je ova bitka - bitka za život, jer su borci Armije RBiH duboko svjesni da je ovo posljednja prilika da izbore svoje pravo i otkriju istinu o manipulacijama u ministarstvima. Obznana javnog registra ugrozila bi mnogima pozicije, jer to su glasači onih koji moraju da raspravlju o Safetu iz Sapne, o Nuriji iz Zavidovića, o Kasimu iz Bužima o inim poznatim i nepoznatim hrabrim sinovima BiH... Minimalna primanja za one na birou će se morati dati, a pri tome uzeti od onih koji obilato godinama krčme kojekakva boračka udruženja, kojih je, čak, 1.600.

Dvadeset pet godina branimo i unapređujemo Bosnu i Hercegovinu, gradimo novi život, gradimo budućnost i napredak u slobodi, ponosni na borbu koju smo vodili, a upravo smo zaboravili one koji su u temeljima ove države. Sramno smo u blatu ostavili najzaslužnije za našu slobodu.

Danas ih hvale oni koji ih nisu ni posjetili u kampu i koji svojim politikama štite „osumnjičene“ u Parlamentu i ne vide ništa sporno što vanredne sjednice nema ni na vidiku.

Nedavno je Bakir Izetbegović kazao da ćemo „pamtiti i dobro i zlo, ono vrijeme najtežeg iskušenja Bosne i Hercegovine, ono herojstvo najboljih bosanskohercegovačkih sinova u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu od 1992. do 1995. godine. Odbranili su i očuvali cjelovitu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu“.

Pamtimo li predsjedniče ili nam je pamćenje kratko koliko i govori koje držimo? Riječ je postala najplaćenija roba. Ona obećava a ništa ne čini, dok nečije porodice gladuju. Odgovornost je na svima, a najviše na onima koji danas sjede u Parlamentu i Vladi FBiH, čuvaju svoje pozicije i žive sve ugodnije živote.

Svojevremeno je jedan zapadni diplomata napisao u avgustu 1993. godine: Niko od svjetskih političara sa kojima sam prije godinu pričao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“. Ni kad smo bili napadnuti s dvije strane, ni kad smo bili zbijeni u brojne opkoljene enklave, ni kad su neprijatelji ove države i ovog naroda bili uvjereni da je slamanje našeg otpora pitanje dana ili mjeseca, nismo odustajali. Borci Armije BiH pružili su žilav i neočekivan otpor.

Tako će biti i ovoga puta!