Čega se pametan stidi, Mektić se time mora ponositi

Prvo je Mektić rekao da Srbi trebaju priznati genocid u Srebrenici kao što su se prije nekoliko dana po hiljaditi put mnogo pametniji Nijemci u Bundestagu izvinili za Holokaust. Pa se onda okrenuti i gledati svoja posla. Onda je Mektiću došla naknadna pamet da bi ta izjava i njega i stranku mogla koštati glasova na sljedećim izborima, pa je optužio novinara Večernjeg lista da ga nije najbolje razumio. Onda je novinar Večernjeg lista, iako je, ruku na srce, ranije znao omanuti podobro, ovog puta objavio tonski zapis razgovora Mektića i njega pa Mektić više nije imao kud. 

Cijelu ujdurmu oko Mektićevog intervjua shvatio sam ovako – uopće više nije ni važno da li je Mektić citirao raniju izjavu Dodika o važnosti priznavanja genocida u Srebrenici ili je iznio vlastito uvjerenje. Važno je primijetiti da čega se pametan svijet stidi, mi u Bosni i Hercegovini se time moramo ponositi. Da nije tako, i da je ta teza pogrešna makar za trunku, Mektić se danas ne bi trebao pravdati i kunti i panti, samo zato jer je izrekao planetarnu istinu o Srebrenici.

Iz SNSD-a ne mogu objasniti šta je pogrešno u izjavi Mektića kada je rekao da „niko ne može zločine, poput onih u Srebrenici, raditi u njegovo ime i ime srpskog naroda ... to nije uradio srpski narod, već bolesni umovi, otuđeni od naroda ... koje treba procesuirati", ali znaju da u Republici Srpskoj ne žele da se suoče sa tom gorkom istinom. Da žele, ne bi Dodik deset godina jahao na vlasti zahvaljujući isključivo lažnom patriotizmu i priči o odbrani srpstva od imaginarnog neprijatelja. Sve se više čini da su glasači gori od politike.

Niti bi priznanje srpskih vlasti vratilo ubijene Srebreničane, niti će njihovo negiranje umanjiti istinu o genocidu koju je, evo, ovih dana nakon svjetski slavne Angeline Jolie ekranizirao i planetarno popularni Morgan Freeman na Nacionalnoj Geografiji, ali bi ljudski odnos prema svim žrtvama proteklog rata u Bosni i Hercegovini donio dašak nade.

Jesmo li se u Bosni i Hercegovini navikli u okovima koji nas stežu skoro tri decenije? Prizivamo li sami političke mediokritete da se bogate na račun lažnog patriotizma i naše nepromišljenosti. Zar Mektić ne bi trebao biti heroj srpskog naroda, jer vlastiti etnos pokušava izbaviti iz kandži zločinaca zbog koji su podjednako plakale i bošnjačke i srpske i hrvatske majke. 

Ako ružno zvuči Mektićevo - oprosti, nema problema, onda ćemo i dalje gledati Dodikovo pustošenje i čekati neku novu Srebrenicu. Ne znam šta bi drugo mogli očekivati.