Posljednji medijski istupi Dragana Čovića i Milorada Dodika mogu se razumjeti kao nastavak pravljenja smutnje i nereda po Bosni i Hercegovini.
Sve ukazuje na to da političkim i medijskim djelovanjem pokušavaju stvoriti pretpostavke za mirno ostvarivane ratnih ciljeva: Srbima srpsko, Hrvatima hrvatsko a Bošnjacima šta ostane. Ako šta ostane. Takvu politiku provode uz pomoć zvaničnog Beograda i Zagreba. Aspiracije čak nisu ni skrivene.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je tokom zvanične posjete Hrvatskoj prošle sedmice govorio o izuzetnim odnosima Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa su to mnogi ocijenili kao šamar politici Hrvatske. Entitetski predsjednik Milorad Dodik na jednoj privatnoj srbijanskoj televiziji nekoliko dana kasnije govori o udruživanju Bošnjaka i Hrvata protiv Srba.
„Problem je sa istorijom, jer su se Hrvati ujedinili sa muslimanima kad su proglašavali nezavisnost BiH, sad plaćaju ceh te svoje mržnje prema Srbiji i svemu što je srpsko“, rekao je Dodik.
Skoro u isto vrijeme, dok Dodik daje takav intervju, SNSD i HDZ BiH u Parlamentu Bosne i Hercegovine zajedno glasaju protiv inicijative koja traži ravnopravnost Srba u četiri kantona sa hrvatskom većinom. Dodik neuvjerljivo govori o majorizaciji Hrvata a glasa protiv ravnopravnosti Srba na HDZ-ovoj teritoriji.
HDZ i Vlada Hrvatske pozivaju na odluku Ustavnog suda BiH koja ukazuje na izborne anomalije u BiH, ali pritom ignoriraju odluke Evropskog suda za ljudska prava po kojima su zahtjevi HDZ-a apsolutno neprihvatljivi.
Nema sumnje da SNSD i HDZ pokušavaju sluditi domaću, ali i međunarodnu javnost, koja već odavno ne zna, ili neće da zna šta se u BiH zbiva i u čemu je problem. Za milionski kriminal koji se ovoj dvojici stavlja na teret, nema boljeg alibija kod vlastitog naroda od etničkih čistih jedinica. Tu su i dalekometna obećanja o navodnoj demokratiji. Kakva je to demokratija kojoj su ključni cilj etnički čiste jedinice usred građanske Evrope? Evrope koja počiva na jedinstvu vrijednosti i poštovanju nacionalne različitosti.
Vodeći politički moćnici u Srbiji i Hrvatskoj imaju jasan stav u vezi sa Bosnom i Hercegovinom. Dijelove zemlje pripojiti vlastima državama. To su pokušali 40-ih godina Cvetković i Maček, 90-ih godina Tuđman i Milošević, danas to pokušavaju Vučić i Grabar-Kitarović uz političku osovinu Dodik-Čović. Ako to u ovom trenutku i ne mogu ostvariti formalno-pravno, svojim politikama navikavaju Hrvate i Srbe u BiH da Sarajevo nije njihov glavni grad, da čak BiH nije njihova domovina. Može se reći da su se Dodiku i Čoviću poklopili i lokalni i regionalni interesi.
Zabrinjava da Brisel toleriše takvo njihove ponašanje, iako je Haški tribunal politiku političkog vrha Hrvatske, pa i Srbije, zatim tzv. Srpske Republike i Herceg- Bosne ocijenio kao zločinačku, genocidnu, protivnu svakoj civilizaciji. Zbog takve politike nisu stradali samo Bošnjaci. Hiljade bosanskih Srba i Hrvata napustili su svoja ognjišta i smjestili se po nekakvim vrletima širom regiona ili se rasuli širom planete. Ima li iko na svijetu kome je draže biti “podstanar” nego uživati u vlastitom domu.
Čini se da je trenutak za 'komadanje' Bosne i Hercegovine baš pogodan. Separatiste u leđa gura talas islamofobije koji je ionako zahvatio svijet. Najveća bošnjačka partija SDA osipa se nevjerojatnom brzinom. U samo nekoliko dana izgubili su vlast u dva kantona. Zabavljeni oko vlastitih pozicija u vlasti, okupljeni oko nekredibilnih političkih fićfirića, nemaju adekvatan odgovor na urušavanje države. Građanske opcije u ovom trenutku nemaju pravo oklijevati.