Dupanove biblioteke i fakulteti

Jednom mi je jedan hrvatski novinar, nakon čitanja velikog Alije Nametka, govorio oduševljeno o njegovom „Sarajevskom nekrologiju“. „Da Hrvati imaju takvo djelo, svijet bi se bavio sa njim.“

U „Nekrologiju“, tom savršenstvu duhovitosti i života Bošnjaka, stoje i detalji o Nametkovim posjetama društvu El Kamer. Društvo je imalo jedan cilj: Dijeliti stipendije muslimanskoj djeci u osnovnim školama. „Također, Odbor je, ako se znalo da se negdje u mahali udaje koja sirota muslimanka, davao potreban novac da se cura opremi, a društvo je imalo i biblioteku. Nekoliko društvenih godina bio je bibliotekar Huso zvani Dupan. Bio je nepismen, a hunjkao je pri govoru. I svake godine kad bi se održavala godišnja skupština, nakon podnesenih izvještaja tajnika i blagajnika, poneko bi iz publiike viknuo: „Hoćemo izvještaj o radu biblioteke“. Onda bi Huso, ljut kao ris, skočio i izvadio iza pasa ključ: „Evo ključa. Nit je ko kakvu knjigu tražio, nit sam ja kome šta davao. Niti ja znam čitati!“      

Sjetim se ove anegdote iz „Nekrologija“. Jutros zaustavim taksi i čovjek mi priča sav sretan: „Sin mi diplomir'o“. „Na kom faksu“, pitam? „Na onom fakultetu za lovu na Kobiljači“, kaže. Ne znam ništa o tim novim fakultetima pa mi taksista objašnjava brzinu polaganja ispita i espreso diplome. Nešto mislim: Da je Huso Dupan doček'o ovo vrijeme mogao je i fakultet završiti.     

Pamtim svog prijatelja, novinara Seja Demirovića i naša druženja u Trebinju. Bio je invalid, jedan od 7100 djece u bivšoj Jugoslaviji koja su primila prvu ali pogrešno napravljenu vakcinu za polio. Mišići na nogama su se osušili, pa se čitav život kretao na štakama. Kad god bi ovaj mudri cinik naletio na kakvog opštinskog funkcionera, rekao bi mu: „Šta je s tobom? Nešto te u posljednje vrijeme ne viđam u biblioteci, pa sam zabrinut za tvoje intelektualno zdravlje.“ „Intelektualci“ bi ga obilazili u širokom luku ili uvrijeđeni psovali. U Sarajevu se često sjetim moga prijatelja koji više nije na ovom svijetu. Srećem visoke političke funkcionere, slušam ih dok javno govore i zabrinut sam. Nedavno sam slušao Vučića, predsjednika Srbije, kako tvrdi da dnevno čita po 600 stranica nekakvog materijala. Preračuno se u laži jer mu je za toliko stranica i brzim čitanjem  potrebno najmanje 15 do 18 sati dnevno. Naši političari nemaju običaj slagati da čitaju. Njima se na čelu vidi da bi im knjige samo pokvarile komunikaciju sa njihovim najdražim piscima križića na dan izbora.    

Gledao sam prije nekoliko dana intervju koji je TV SA dao mladi aktivista iz SDA Haris Zahiragić. Na kraju intervjua, dok je komentarisao onu rasističku izjavu Milorada Dodika „o džamiji u Banja Luci i arlaukanju“, Zahiragić je rekao da je „Meša Selimović imao iste ovakve citate (kao i Dodik) u svojim djelima“. Iskreno, ne vjerujem da je Dodik i kroz školsku lektiru pročitao bilo koje Mešino djelo. Nije sigurno ni Haris Zahiragić kad ga poredi sa Dodikom.

Čuo sam da postoji knjiga u kojoj se tvrdi da Meša Selimović nije napisao svoje romane, nego da je to uradila SANU. Čitao sam mnoge srpske pisce, ali ne znam niti jednog koji je u stanju napisati  makar jedno poglavlje genijalnih romana kakvi su „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“.    

Daleko bile knjige, ali, nedavno je neko primijetio da poslanici u Federalnom parlamentu nisu pročitali ni Ustav Federacije.   

Godinama se u mojoj generaciji postavljalo pitanje zašto Dostojevski ne bi mogao dobiti Nobelovu nagradu. Vjerovatno zato što je njegovo pisanje vrvilo od islamofobije i otvorenog antisemitizma. Svojevremeno sam pisao o svršeniku medrese, književniku koji je kao urednik u srednjoškolske čitanke ubacio dijelove romana Braća Karamzovi, Fjodora Dostojevskog. Karamazovi su se našli i u lektiri za našu mladost. Radi se, koliko mi je poznato, o najgorem islamofobičnom romanu u svjetskoj književnosti. To djelo kipti od ruskog nacionalizma i ksenofobije. Šta je suština? Medreslija zasigurno nije nikada ni pročitao Karamazove ili je to uradio ofrlje. Nakon njega to nisu uradili ni nastavnici, a srećom ni djeca.    

Čitaju li Bošnjaci knjige ili na minderima kroz rasprave stiču falsifikovane informacija, koje onda prenose u javnost? Knjiga je oružje u miru. Davno je bilo vrijeme da se naoružamo knjigama.

ABOUT THE AUTHOR    [email protected]

Sead Omeragić je novinar i kolumnista na websajtu novinske agencije Patria. Novinarstvom se počeo baviti '80-ih godina prošlog vijeka. Radio je za više printanih i elektronskih medija. Autor je nekoliko knjiga, od kojih je najzapaženija "Dogovoreni rat" objavljena 1998. godine.