Nervoza raste: Ratni kadrovi u vrhu Srbije Vučić, Nikolić i Dačić opravdano se boje revizije presude

Piše: Edina Latif

Revizija presude Međunarodnog suda pravde u Hagu kojom je 2007. godine država Srbija proglašena krivom jer nije spriječila genocid u Srebrenici i nije kaznila počinioce genocida, nije sudski spor između Bošnjaka i Srba, već dvije države - BiH i Srbije.

Republika Bosna i Hercegovina 1993. godine tužila je tadašnju Jugoslaviju ( kasnije Srbija i Crna Gora, danas Srbija). Tužba nije podnesena protiv srpskog naroda kako se to sada uporno pokušava prikazati u javnosti, već protiv režima Slobodana Miloševića koji je započeo i vodio krvave ratove na teritoriji bivše SFRJ.   

Kako se bliži rok do kojeg država Bosna i Hercegovina zakonski može podnijeti zahtjev za reviziju presude, tako raste temperatura i nervoza službenog Beograda.

Sasvim razumljivo, jer sadašnji srbijanski vrh čine ljudi koji su u vrijeme ratova na prostoru Hrvatske i BiH bili političke face, koje su ili u Beogradu radili na realizaciji planova Srpske akademije nauka, ili obilazili ratišta gdje su ratovali pripadnici Vojske Jugoslavije i srbijanskih paravojnih jedinica koje je kontrolisao Jovica Stanišić, bivši šef Državne bezbjednosti.

Odlično znaju predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, premijer Aleksandar Vučić i šef diplomatije Ivica Dačić šta je radila tadašnja vlast na čelu sa Miloševićem i opravdano je što se boje i revizije presude. Jer Srbija je otvorila evropska poglavlja, pregovara sa Briselom, na sebi nosi mrlju jedine države u svijetu koja je prekršila Konvenciju o genocidu, a sada im prijeti suočavanje sa novim sudskim procesom i novim dokazima o učešću Miloševićevog režima u agresiji i genocidu.  

Nikolić i Vučić su obilazili ratišta oko Sarajeva koje su uz pripadnike Vojske i MUP-a RS, pod opsadom držali i pripadnici Vojske Jugoslavije i paravojnih srbijanskih snaga.

Dačić je nakon završetka studija, postao portparol SPS-a. Trudio se da i stasom i glasom ličiti na Miloševića. Zvali su ga Mali Sloba.

Svih godina nastojao je da bude poput svog političkog idola i direktno je bio involviran u sva krvava zbivanja na ovim prostorima.

Od retorike 90-tih godina daleko nije odmakao Ivica Dačić ni tokom predizborne kampanje 2014. godine.

Tada je sa govornice na jednom od skupova Socijalističke partije Srbije poručio:

- Da nije bilo Socijalističke partije Srbije i Slobodana Miloševića, ne bi bilo ni Republike Srpske.

Ideološki otac Vučića i Nikolića, Vojislav Šešelj govorio je o njihovoj ratnoj ulozi tokom suđenja osuđenom ratnom zločincu Radovanu  Karadžiću u Haškom tribunalu.

- Ja sam Nikolića 1993. godine na Romaniji proglasio za srpskog četničkog vojvodu. Kompletno rukovodstvo Srpske radikalne stranke (SRS) je činilo sve što je bilo u našoj moći da pomogne srpskom narodu iz Republike Srpske i „republike srpske krajine“. Tomislav Nikolić je bio negdje mjesec-dva dobrovoljac u Slavoniji. Naš generalni sekretar Aleksandar Vučić je prije ulaska u našu stranku bio dobrovoljac u četničkom odredu kod Slavka Aleksića na Jevrejskom groblju, pa je otud povučen da radi na TV Pale jer se pokazalo da se dobro razumije u taj posao - rekao je Šešelj, što je ostalo zabilježeno u haškim spisima.

Vučić je od 1992. godine član Šešeljevih radikala. Već naredne godine, o čemu je Šešelj govorio u Hagu, mladi Vučić postaje novinar na Kanalu S na Palama, a jedan od njegovih TV priloga je i onaj na kojem se govori o „hiljadama mudžahedina u Sarajevu koje obučavaju britanski oficiri“.

O Šešelju se i ne treba previše pisati, kako bi se potkrijepilo zašto se on protivi reviziji presude.

Pritisci službenog Beograda, koji se kanališu preko političara iz Republike Srpske, narednih će dana biti sve žešći. Dokaz za to je i Dačićeva poruka da bi sada Srbija mogla tužiti BiH i Hrvatsku za ono što su im uradili 1914. godine.

I neće se pojačavati samo pritisci, već i ucjene počev od one da će srpski kadrovi u institucijama BiH napustiti ih, blokirati državu, ukoliko dođe do revizije.

Priča o pravu  i pravdi koju žrtve i država Bosna i Hercegovina zaslužuju, priča o historiji i istini pretvorena je u one koje služe jednokratno u dnevno-političke svrhe. Takvo što mora se zaustaviti. Niko nema pravo da zaustavi jednu državu u potrazi za pravdom.