Šta bi na Izetbegovićevom mjestu uradili Ivanić i Vučić

Svjedoci smo posljednjih desetak dana jedne od možda do sada najapsurdnijih situacija u Bosni i Hercegovini, piše Patria.   

Oni koji od septembra prošle godine uporno negiraju državne institucije i njihove odluke, plaćaju 30 miliona dolara lobističkim kućama u SAD kako bi urušili BiH, organiziraju neustavne referendume, postrojavaju pripadnike Oružanih snaga BiH sami na svoju ruku...danas se javljaju u ulozi zakletih zaštitnika države i njenih institucija.

Listom svi od Mladena Ivanića, preko Milorada Dodika do Nedeljka Ćubrilovića pozivaju se na Ustav BiH. Apsurdno i vrijeđanje inteligencije svih građana u ovoj zemlji!

Isti onaj Ivanić koji je sam priznao da ga je Dodik natjerao da neustavno izvede vojsku na ulicu, jer bi ga u protivnom prozvali izdajicom srpskog naroda, danas je valjda zaboravljajući šta je i sam uradio rekao:

-Dokle će ići dodvoravanje vlastitoj sredini? U BiH se ne može desiti odlučivanje samo voljom jednog naroda.

Da li je ovo pitanje postavio Ivanić možda Dodiku kada je organizivao 25. septembra neustavni referendum ili je kao predsjedavajući Predsjedništva BiH ( suvereni predsjednik što bi on sam rekao) pozvao građane u Republici Srpskoj da izađu na glasanje.

I sam je to učinio čime je prekršio odluku Ustavnog suda BiH, zbog čega je u Tužilaštvu BiH otvorena i istraga, a on je jedan od osumnjičenih.

Nije se libio Ivanić da se dodvori vlastitoj sredini 9. januara, te je bez saglasnosti Bakira Izetbegovića, a uz očekivano prešućivanje Dragana Čovića, kao trećina vrhovnog komandanta izveo “ svoju trećinu” pripadnika OS BiH  na banjalučki Trg Krajine.

Svjesno je Ivanić, koji slovi za iznimno lukavog i pragmatičnog političara, pogazio Ustav ove države čiji je šef jer nije želio ponijeti epitet izdajice svoga naroda.

Zašto bi onda Izetbegović ponio epitet izdajice ove države, Bošnjaka kao najvećih žrtava, ali bez umanjivanja značaja, i žrtava drugih naroda u ovoj zemlji?

Da je kojim slučajem situacija obrnuta, šta bi uradio Ivanić? Kako bi postupio Vučić? 

I čemu tolika halabuka političara iz Republike Srpske koja je sastavni dio države koja je preživjela agresiju i genocid?

Ovo što se sada radi samo je očekivani nastavak 24 godine dugog puta za pravdom i istinom, što očekuju žrtve. Nije nikakvo iznenađenje odluka da se podnese zahtjev za reviziju presude. Kakav će odgovor Međunarodni sud pravde u Hagu dati, ostaje da se vidi. Možda u samom startu odbaci zahtjev za reviziju, a možda postupak bude proveden do kraja.

Ishod u ovom trenutku niko ne zna, ali zato su Ivanić i Dodik, potpomognuti Aleksandrom Vučićem i Tomislavom Nikolićem požurili da za sve okrive Izetbegovića. I za stvaranje nestabilnosti u regionu i za udaljavanje od pomirenja.

Može li se do istinskog i iskrenog pomirenja doći uopšte ako se ne želi priznati da je jedan režim na čijem je čelu bio Slobodan Milošević počinio agresiju i genocid u BiH?

Samo istina o događajima u ratnim krvavim godinama može biti jedini ispravan put ka pomirenju.

Da je Srbija, ova današnja evropski orijentirana, imala dovoljno snage i hrabrosti da usvoji rezoluciju o počinjenom genocidu u Srebrenici, da je dala uputstvo političarima iz RS da u Parlamentu BiH bude usvojen zakon o negiranju genocida, a da je to isto uradila i u svom, da Rusija u Vijeću sigurnosti UN prije dvije godine nije stavila veto na britansku rezoluciju o Srebrenici, danas bi zasigurno imali drugačiju situaciju na ovim prostorima.

Bilo bi mnogo šta drugačije da Vučić prije dvije godine nije trošio energiju na lobiranje protiv britanske rezolucije, već da je usmjerio ka svojoj zemlji i građanima da im otvori oči i prikaže pravu istinu o ratu u BiH i učešću Srbije u njemu. Bilo bi mnogo šta drugačije da je Srbija krenula u obračun sa svim zločincima koji su okrvarili ruke u BiH, a danas slobodno šetaju po Beogradu i drugim gradovima.  

Srbija bi svim ovim potezima pokazala da je zaista spremna za istinsko i iskreno pomirenje, a ne ono o kojem proforme radi kontinuirano govori Vučić.

Kako bi se jedna velika Njemačka oporavila nakon Drugog svjetskog rata, i postala ono što danas jeste, da nije Ninberškog procesa i velikog Vila Branta. On je tokom jedne od svojih posjeta Poljskoj kleknuo pred spomenik Poljacima žrtvama nacizma.

Taj način izvinjavanja u ime sopstvenog naroda za počinjene zločine postao je standard u svijetu. Ovim gestom Njemačka je časno priznala svoju krivicu i krenula da postaje istinski demokratska zemlja.