Članak

Zahvaljujući učesnicima 12. EMMAUS kampa 76-godišnja Numa će konačno imati vodu u kući

Na teško pristupačnom terenu, gdje je skoro pa nemoguće doći prevoznim sredstvom, dolazimo u selo koje je pusto. Među ruševinama i ostacima kuća koje su nekada bile nečiji domovi, nailazimo na kuću u

Jedna od aktivnosti na 12. EMMAUS – Međunarodnom omladinskom radnom kampu koji je otvoren 10. jula u Potočarima, Srebrenica bila je prokop kanala za priključenje kuće na vodovodnu mrežu za dvije starije žene u stanju socijalne potrebe. Jedna od njih je 76-godišnja Numa Cvrk koja je povratnica u selo Broševići kod Srebrenice.

Ova majka je jedna od korisnica MFS-EMMAUS-ovog projekta „Ljubav za majke Srebrenice“. Projekat je nastao kao ideja pružanja pomoći i podrške majkama koje su tokom rata izgubile svoje najmilije i ostale same na području opštine Srebrenica. Cilj projekta je pružiti podršku majkama i ublažiti njihovu tugu, te im dokazati da nisu same i zaboravljene.

Na teško pristupačnom terenu, gdje je skoro pa nemoguće doći prevoznim sredstvom, nalazi se selo koje je pusto. Među ruševinama i ostacima kuća koje su nekada bile nečiji domovi, nailazi se kuća u kojoj živi sama majka Numa.

Ova starica živi u nemogućim uslovima bez vode, bez puta, i najosnovnijih uslova života. Obavljanje najobičnijih poslova predstavlja joj veliku teškoću. Naime, kako Numa nema vodu u kući prinuđena je da, iako teško bolesna, donosi vodu sa izvora. Uvijek je imala težak život, a sada kaže da ima i tešku starost, opisuje nam jedan od učesnika Emmausovog kampa u Potočarima.

- Šta sam ja skrivila kome pa me moja rođena djeca ne obilaze, dala sam im život, hranila ih kako sam najbolje znala, a sada sam sama.

Živjela je sa tri kćerke, dva sina i sa mužem koji je preminuo u tridesetoj godini života, tako da se poslije njegove smrti dugo borila kao samohrana majka.

- Osipala sam perlon i motala, eto tako sam hranila i školovala svoju djecu - govori Numa.

Jedna kćerka joj je umrla od teške bolesti a život je nije mazio ni kada joj je oduzeo sina 1992. godine. Ostala djeca žive u inostranstvu i rijetko dolaze.

- Gledala sam kćerku kako umire, nisam joj mogla pomoći. Sina sam hranila godinama, a onda su mi ga neprijatelji odlučili oduzeti. Taj osjećaj kada ti neko uzme tvoju djecu, taj osjećaj ne nestaje nikad, kao da su mi srce oduzeli - kazuje Numa.

Pored kopanja kanala kako bi konačno imala vodu u svojoj kući, vrijedni volonteri su Numi počistili kuću, a planiraju joj nacijepati drva, srediti dvorište oko kuće koje je zaraslo u žbunje i paprat zajedno sa sadnicama koje je svojim rukama zasadio Numin poginuli sin. U blizini se nalazi i njegov mezar do kojeg će volonteri prokrčiti prolaz.

- To mi je sve što je ostalo od njega, svetinja moja. Jesam sama, ali neću sa svog ognjišta nigdje.

Druga grupa volontera danas je vrijedno radila na čišćenju Starog grada Srebrenica koji je potpuno zarastao u žbunje kako bi put koji vodi stepenicama do ruševina tvrđave bio prohodan.

Nakon komemoracije žrtvama genocida 11. jula, kada su Potočari ostali pusti u tišini, oko 70 volontera iz zemalja širom svijeta očistili su kompletno područje Memorijalnog centra.

Narednih dana oni će nastaviti sa pružanjem pomoći lokalnom stanovništvu u svakodnevnim radovima kao što su košenje trave, branje voća i povrća, cijepanje i slaganje drva za zimu, radovi na farmi na Palama, rekonstrukcija kuće za jednu porodicu, čišćenje i uređenje stećaka i historijskih spomenika od značaja za Srebrenicu, kao i druge radove.

#BiH