Heremić: Bio sam u kanalizacionoj cijevi, čuo sam ubijanje zatvorenika

Okrenuo sam se i vidio da me srpski vojnik ne vidi i da bih mogao pobjeći. U tom momentu kao da me neko povukao prema dole. Znao sam da u podrumu ima kanalizaciona cijev u koju se mogu sakriti – ispričao je Mehmed Heremić iz Mrkonjić Grada, bivši zarobljenik Vojske Republike Srpske, svjedok strijeljanja zatvorenika u Oborcima kod Donjeg Vakufa, prenosi bh. novinska agencija Patria (NAP).

Heremić je jedini preživjeli u strijeljanju kojeg su srpski vojnici izveli 13. septembra 1995. godine u Oborcima. Pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS tada su ubili 28 ljudi iz Mrkonjić Grada. Među ubijenim je bilo 24 Bošnjaka i četvorica Hrvata. Radilo se o ljudima koje su srpske snage ranije uhapsile u Mrkonjić Gradu, a nakon toga ih prisiljavale da za vojsku RS kopaju rovove po ratištima u Mrkonjić Gradu, Trijebovu, Manjači, Kupresu, Bugojnu, Donjem Vakufu...

Ubijeni su nešto prije povlačenja Vojske RS iz Donjeg Vakufa. Srpski vojnicu izveli su zarobljenike iz Željezničke stanice u Oborcima i strijeljali ih u grupi po petoricu, piše NAP.

Heremić je preživio tako što se sakrio u kanalizacijsku cijev zgrade u kojoj je bio zatvoren. U svom intervjuu koji je dao novinaru Ibrahimu Haliloviću prije nekoliko godina, ispričao je kroz kakve su strahote prošli on i njegovi prijatelji, te kako je iz cijevi slušao ubijanje njegovih prijatelja.

- Srbi iz Donjeg Vakufa su se spakovali i odlazili su. Mi smo bili zatvoreni u neke prostorije i njihov odlazak smo mogli posmatrati kroz prozor. Putem su prolazili kamioni, traktori, prolazili su civili... – prijestio se Heremić.

- Nama se niko nije obraćao dva dana. Čak za to vrijeme nismo dobivali ni hranu. Nismo se uplašilil, računali smo da bez hrane možemo izdržati do povratka kući, jer smo vjerovali da nas neće ubiti.

Međutim, oko dva ili tri sata poslije podne u sobu je došao jedan srpski vojnik. Bio je visok, mlad, najviše da je imao 25 godina. Imao je crnu maramu svezanu na glavi. Došao je, pregledao šta ima u sobama, ništa nije govorio, samo nas je ružno gledao, a onda je izašao.

Nakon pola sata ponovo je došao i rekao da sjedemo i da ne smijemo gledati kroz prozor. Ako neko pogleda napolje, rekao je da će pucati i da će ga ubiti. Poslije toga je otišao, ali nas je ponovo obilazio svakih pola sata.

Oko tri ili pola četiri poslije podne taj isti vojnik je ponovo ušao u sobu gdje smo bili zatvoreni, ali ovog puta sa njim je bio komandir policije Donjeg Vakufa. Maltretirali su nas neko vrijeme, a onda otišli.

Uspio sam pogledati kroz prozor i tada sam vidio da se njih dvojica rastaju sa vojnikom koji je ranije bio zadužen za naš radni vod. Pomislio sam kako je to dobro – ili će nas ostaviti da ostanemo sami tu zatvoreni, ili će nas pustiti da pješke idemo kući - ispričao je Heremić.

Nažalost, kaže, njegova procjena bila je slaba.

- Taj momak sa crnom maramom oko glave je ponovo ušao u prostoriju gdje su bili zatvorenici i izveo je petoricu mojih prijatelja, među kojima je bio i moj brat. Mislili smo da tih pet ljudi treba da nešto rade, da nešto tovare. To se nije desilo. Nakon deset minuta čuli smo rafale. Počeli smo govoriti da to oni pucaju da nas straše. Nismo htjeli vjerovati da ih strijeljaju.

Kroz deset minuta ponovo je došao isti momak i opet uzeo pet ljudi. Meni je onda bilo jasno da se nešto dešava. Počeo sam ubjeđivati ljude da strijeljaju naše i da moramo nešto poduzeti. Predlagao sam da bježimo, pa ko preživi - preživi. Da li je to strah ili ne znam, ali svi su bili ubjeđeni da nas samo straše tim rafalima i da bježanjem možemo samo pogoršati situaciju.

Kada je srpski vojnik sa maramom došao po posljednju grupu, među kojima je bio i Heremić, on je čvrsto odlučio da će pokušati pobjeći.

- Stao sam na početak kolone i čekao priliku kada ću potrčati. A, kako smo bili na spratu, sa kojeg je trebalo sići polukružniom stepenicama, u jednom trenutku sam se našao u situaciji da me srpski vojnik sa kraja kolone ne vidi. Skrenuo sam u podrum i sakrio se u cijev od kanalizacije.

Bio sam pod velikim strahom. Tu sam ostao do tri sata ujutro. Pod mojim nogama u cijevi je bio i nekakav lim, koji je pravio buku i pri najmanjem mom pokretu, tako da sam u jednom položaju morao ostati sve do tri sata ujutro. Kada sam konačno izašao iz cijevi, tijelo mi je bilo ukočeno. Nisam se mogao pomjeriti – prisjetio se Heremić.

Napolju je, kaže, padala jaka kiša, a od mraka se ništa nije vidjelo. Iz te zgrade u kojoj je dočako noć, prebjegao je u obližnje kukuruze.

- Cijelu noć kiša je padala na mene. Bio sam prestrašen, ali i nadao se da ću preživjeti. U blizini više nije bilo srpskih vojnika. Napustili su Oborke. Iza njih su ostali samo leševi. Gledao sam ih kako leže po putu. Kada sam ujutro ugledao vojnike Armije RBiH, potekle su mi suze niz lice. Kao da sam se rodio ponovo – ispričao je Heremić.

Mediji su ranije objavili kako se u Tužilaštvu BiH vodi istraga protiv nekoliko osoba osumnjičenih za zločine u Oborcima, ali njihova imena nisu otkrivena, piše NAP.

Kompletan intervju Mehmeda Heremića možete pogledati OVDJE.