Jedan od posljednjih intervjua legendarnog Kinđeta u knjizi "sportskivremeplov.ba" Muhameda Bikića

Danas je obilježena 13. godišnjica smrti Mirze Delibašića, legendarnog bh. košarkaša i najboljeg sportaša BiH svih vremena, piše novinska agencija Patria.

Jedan pod posljednjih intervjua legendarnog Kindžeta opisan je u knjizi "sportskivremeplov.ba", autora Muhameda Bikića, poznatog sportskog novinara.

Kompletan odlomak o Kinđetu prenosimo u cjelosti:

Kada god ne znam kako bih opisao ovo, u najmanju ruku, čudnovato stanje kroz koje prolazi država Bosna i Hercegovina, ovdašnji ljudi, ovdašnji sport, kultura, institucije države, zatvorena vrata muzeja, sportski klubovi koji grcaju u dugovima bez svjetla na kraju tunela... sjetim se riječi velikog Mirze Delibašića kada sam ga 2000. zamolio da opiše stanje u kojem se nalazi bh. sport.

Rekao je: Katastrofa kolektiva!!!

Kroz plavičasti dim njegove cigarete titrale su te riječi u zraku... Sjedili smo posljednji put u sarajevskom kafiću London na Ciglanama. Imao je onu njegovu uobičajenu pozu, laktom desne ruke naslonjen na stol, kažiprstom je pritiskao nosnicu, a istovremeno između kažiprsta i srednjeg prsta pridržavao cigaretu i polahko odgovarao na moja pitanja. Katastrofa kolektiva, rekao je i gledao u daljinu, kao da ne vidi svjetlo na kraju tunela.

„Eto, veterani Reala bili su ovdje. Bilo je prekrasno, ali mi smo sve to zaboravili, i to je za nas bilo normalno. A ti momci šesnaest godina nisu bili u Sarajevu. Posljednji put su bili na mom oproštaju. Možda više nikada neće doći, možda i hoće, a mi to zaboravljamo vrlo brzo. To je naša katastrofa. Katastrofa kolektiva. Pogotovo onih ljudi koji su proveli rat ovdje, koji su isfrustrirani, kojima svakodnevno umiru prijatelji, poznanici, rodbina...", govorio je Mirza.

Pomislio sam, kakva ironija jer je to izgovorio baš čovjek koji je bio svjetlost i putokaz za mnoge generacije mladih košarkaša, sportista općenito. Mirza je bio jedna od „zvijezda“ predivne knjige profesora Slobodana Đurasovića, koja se zove „Svjetla za daljine“ i koju je profesor posvetio Mirzi Delibašiću i Vahidinu Musemiću, legendama bh. sporta.

Interesantno je da se Mirza, koji je rođen u Tuzli 1954., prvobitno bavio tenisom, postavši pionirski republički prvak. Nakon tenisa, Mirza se opredijelio za košarku, a 1968. postao je član Slobode, da bi 1972. prešao u Bosnu. Sa "Studentima" je Kindže dvaput osvojio naslov prvaka države, jednom Kup tadašnje Jugoslavije, a 1979. u Grenobleu, pobjedom u finalu protiv talijanskog Emersona, i naslov prvaka Evrope, a godinu kasnije izabran je za najboljeg košarkaša bivše Jugoslavije. Za Bosnu je Kinđe odigrao oko sedam stotina utakmica, postigavši preko četrnaest hiljada koševa, da bi potom prešao u slavni madridski Real, gdje je i okončao svoju karijeru.

I sa reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio je sve što se moglo osvojiti: evropsko, svjetsko, olimpijsko zlato...

«Moj djed je bio rudar, dvojica amidža također, a to što je moj djed odlučio da školuje mog oca, ne pokazuje nikakvu vezu sa onim što sam ja radio u životu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo više razmišljao u igri", reći će one godine, nakon što je proglašen za bosanskohercegovačkog sportaša stoljeća.

Mirza je u svemu bio nevjerovatno dosljedan i predan. Što bi naši ljudi rekli „do kosti“. U tom našem zadnjem razgovoru, na tu temu mi je kazao:

„Uvijek sam se maksimalno posvećivao onome što radim. Ako me možeš shvatiti šta hoću reći: pušim nenormalno, kad sam pio, pio sam nenormalno, kad sam trenirao, trenirao sam nenormalno... Znači, uvijek sam pokušavao da postignem maksimum u onome što radim. Možda se tebi to čini malo idiotski, ali nije to. Ja sam jednostavno takav čovjek.“

I on je jednostavno zaista bio samo takav ČOVJEK!

Sarajevo 2001. godina. Glavni grad i država Bosna i Hercegovina još se nije oporavila od žalosti za Davorinom Popovićem Pimpekom, legendarnim vođom Indeksa, a već je zaplakala za Mirzom Delibašićem Kindžetom, najboljim našim sportašem minulog stoljeća. Davorin Popović Pimpek je umro 18. juna u ponedjeljak, a Mirza Delibašić Kindže 8. decembra u subotu, u danu u kojem je cijeli život pobjeđivao i gubio. Otišla su na drugi, kako se kaže, bolji svijet, dvojica najboljih prijatelja koje je sve vezalo u životu, pa tako i ta teška bolest, koju su nekako istovremeno bolovali. Pričalo se da su obojica znali šta ih je zadesilo. No, kada bi sa Pimpekom na Grbavici gledali Želju, a sa Kindžetom popili kahvu u sarajevskom FIS-u, bili smo uvjereni da u njima još ima volje za životom. Na Mirzinoj oproštajnoj utakmici u Skenderiji protiv Real Madrida, Davorin Popović zapjevao mu je s tribina: "Mirza, hvala ti". Nema više Davora da još jednom otpjeva te stihove, kao što više nema ni Mirze. Danas, velika dvorana Kulturnog sportskog centra Skenderija, nosi ime Mirza Delibašić, a u parku ispred sarajevskog FIS-a postavljene su skulpture legendarnog Kindžeta i Pjevača.