Patria donosi detaljnu analizu: Životi Zeničana žrtvovani zarad profita ArcelorMittala

Jedan od najčešćih izgovora koji koriste oni koji žele opravdati enormno zagađenje zraka u Zenici glasi otprilke ovako: "Željezara je ovdje preko 100 godina, uvijek je zagađivala, ali zato zapošljava hiljade radnika".

Samir Lemeš, predsjednik udruženja Eko forum Zenica pita se može li se zaista porediti rad željezare u socijalističkoj Jugoslaviji sa današnjim vremenom globalnog kapitalizma?

Lemeš je zajedno sa Patrijinim fotoreporterom Arminom Durgutom uradio detaljnu analizu života u Željezari i van njenih kapija od nastanka 1892. godine do danas. Donose iscrpne izvještaje o tome zbog čega je važno da ovaj gigant osim plaća, sada Zeničanima ponudi i čistiji zrak.

Prva proizvodnja čelika u Zenici 1892.

Historija proizvodnje čelika u Zenici počinje 1892. godine, kad su austrougarski industrijalci Leon Bondy, Moritz i Adolf von Schmit i Hans von Peng osnovali kompaniju "Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica".

Svoju ekspanziju željezara je doživjela nakon II svjetskog rata, kad su kapaciteti za proizvodnju čelika povećani sa 100.000 tona (1940) na preko 2 miliona tona (1988) čelika godišnje.

Takva željezara je bila dio socijalističkog ekvivalenta današnjih korporacija koji se zvao Rudarsko-metalurški kombinat "RMK Zenica". Sa 60.000 zaposlenih, RMK je osim zeničke željezare obuhvatao i druge željezare, rudnike, tvornice za preradu metala, transportna preduzeća, veleprodaju...

Kao dio kombinata, željezara u Zenici je zapošljavala više od 20.000 ljudi, što je pored ustaljenog termina "majka željezara" dovelo do toga da u Zenici zamre svaki vid poduzetništva, jer se podrazumijevalo da se ne morate sami brinuti za zaposlenje.

Kad završite školu, posao u željezari je bio zagarantovan, bez obzira na struku, jer je kombinatu uvijek trebalo bravara, tesara, zidara, inženjera, ekonomista, pravnika, ljekara,... Osim proširenja proizvodnih kapaciteta, tada se ulagalo i u radnički standard, pa su novcem koji je zaradila željezara napravljena radnička odmarališta, planinarski domovi, domovi zdravlja, pa i hotel Zenit u Neumu, koji je sve donedavno na sebi imao logo željezare, odnosno RMK Zenica.

Prve privatizacije i agresija

Početkom devedesetih je krenula privatizacija dijelova kombinata. Tako su se iz kombinata izdvojili RMK promet, RMK inženjering, poslovni sistem RMK, a proizvodnja u željezari je obustavljena polovinom 1992 usljed ratnih dejstava.

Bosanskohercegovačka vlast poslije rata nije imala kapaciteta da pokrene proizvodnju u željezari, pa su vlasti 1998. godine praktično poklonile najveći dio željezare kuvajtskoj investicijskoj agenciji KIA, tako što je zauzvrat oprošten predratni dug SFRJ za kuvajtsku naftu.

Tom "privatizacijom" Zenica nije ništa dobila, osim investicije u elektrolučnu peć za topljenje starog željeza, u novoj kompaniji pod imenom "BH Steel d.o.o. Zenica". Kako kuvajtska agencija nije baš imala nekog iskustva u proizvodnji čelika, nije bilo ni značajnijih investicija, niti su bili zainteresovani za pokretanje integralne proizvodnje čelika. Takva proizvodnja podrazumijeva pripremu aglomerata iz željezne rude, proizvodnju koksa, proizvodnju gvožđa u visokoj peći, te proizvodnju čelika. To su sve veoma prljave tehnologije koje jako zagađuju okoliš.

U to vrijeme, početkom XXI vijeka, desile su se neke značajne promjene na svjetskom tržištu, za koje Bosanci nisu znali. Globalna autoindustrija je povećala potražnju za čelikom koji nije recikliran, nego potiče od integralne proizvodnje, a kineska komunistička partija je usvojila novu strategiju za strane investicije, što je dovelo do drastičnog povećanja potražnje i cijene čelika na svjetskom tržištu.

Bosanci nisu znali za to, ali je zato indijski tajkun Lakshmi Mittal to odlično znao i krenuo je u kupovinu željezara širom planete. U augustu 2004. godine potpisan je ugovor kojim je KIA prodala svoj vlasnički udio kompaniji LNM u vlasništvu Mittala, tako da je vlasnik 92% željezare postao Mittal.

Kasnijim akvizicijama LNM postaje ArcelorMittal, koji je danas globalni lider u proizvodnji čelika. Ugovor o dokapitalizaciji, koji je i danas skriven od javnosti, predviđao je pokretanje integralne proizvodnje kapaciteta 2 miliona tona čelika godišnje, investicije u povećanej kapaciteta i u zaštitu okoliša i zapošljavanje najmanje 4.500 radnika.

Integralna proizvodnja je zaista pokrenuta 2008. godine, ali su investicije bile puno manje od planiranih. Tako danas imamo enormno zagađenje zraka, vode i tla u Zenici, umjesto planiranih 2 proizvodi se manje od milion tona godišnje, a zaposleno je manje od 2.500 radnika.

Povećana proizvodnja ali i koncentracija polutanata u zeničkom zraku

Proizvodnja se povećava svake godine, ArcelorMittal Zenica je uz Elektroprivredu BiH i Aluminij Mostar među 3 najveća izvoznika, ali se s povećanjem proizvodnje povećava i koncentracija polutanata u zeničkom zraku.

ArcelorMittal je koristio sve moguće izgovore za kašnjenje investicija u zaštitu okoliša, od recesije, starosti postrojenja, do nesposobnosti domaćih izvođača da realizuju zahtjevne projekte.

Poseban problem predstavlja implementacija bosanskohercegovačkih propisa za zaštitu okoliša, koji su na papiru vrlo slični evropskim propisima, ali je njihova realizacija u praksi skoro pa nemoguća misija.

Pred implementaciju tih propisa se postavlja hiljade prepreka, od kašnjenja u izdavanju okolinskih dozvola, nerada inspekcije, do lažiranja podataka o stvarnom zagađenju zraka. Okolinska dozvola, kao jedini pravni instrument koji država može koristiti protiv zagađivača, podrazumijeva listu projekata kojim će se u roku od pet godina proizvodnja prilagoditi propisima i zagađenje dovesti u dozvoljene granice.

Međutim, umjesto da sankcioniše kašnjenje projekata i enormno zagađenje, inspekcija se hvali minornim kaznama za neispravne protivpožarne aparate, nepravilno označavanje elektroinstalacija ili kašnjenje u uplati vodne naknade.

Za inspektore se redovno angažuje nestručno osoblje koje ne poznaje metalurške procese, pa su tako godinama rad metalurških postrojenja provjeravali jedan građevinski inženjer i jedan arhitekta.

Okolinske dozvole za pet pogona su već istekle, a najveći i najskuplji projekti nisu realizirani.

Oporavak globalnog tržišta od recesije, kao i povećanje cijene čelika zbog rasta vrijednosti američkog dolara Zeničani od januara 2015. plaćaju povećanim zagađenjem zraka. Iako su uređaji za mjerenje zagađenja zraka više neispravni nego što rade, Zeničani mogu golim okom vidjeti i nosom osjetiti da je zrak sve zagađeniji.

Čak i najavljene velike investicije i nekoliko svečanih početaka istih projekata ne mogu ublažiti osjećaj da je Zenica žrtvovana.

Ulaganja ArcelorMittala svela se na obnovu klupa u parku

Kao što je zenička željezara u SFRJ bila dio kombinata RMK, tako je danas dio globalne korporacije ArcelorMittal.

Takvi veliki sistemi se upravo formiraju kako bi se optimalno koristili resursi, ali je ogromna razlika u pristupu koji se koristio u socijalističkom kombinatu i kapitalističkoj korporaciji. Iako je socijalistički kombinat bio neefikasan, birokratiziran i opterećen brojnim neproduktivnim troškovima, opet je bilo prostora za ulaganja u radnički standard. Besplatno liječenje, ljetni i zimski odmor izvan grada, sportske i kulturne aktivnosti, ulaganja u stambenu i drugu infrastrukturu i školovanje kadrova su se u kombinatu podrazumijevali, a danas, u korporaciji, su misaona imenica i svedeni su na sponzorstvo klupa u parku, stakla na pozorištu i biciklističke trke.

Čak i nedavno ulaganje u rekonstrukciju seoskog puta uništenog u klizištu je simbolične vrijednosti u odnosu na predratne investicije. Ono što je javnosti predstavljeno kao humani i altruistički čin, u stvari je pragmatična investicija u putnu komunikaciju za vlastite radnike. Naime, vrlo malo zaposlenih u željezaru na posao dolazi pješke. Većina zaposlenih putuje sa sela udaljenih desetinama kilometara, tako da će rekonstruisani put većinom koristiti upravo oni koji vozare na posao u željezaru.

Osnovni problem koji stoji pred većim investicijama u zaštitu okoliša u Zenici jeste rentabilnost.

Naime, da bi se investiralo stotine miliona eura u te projekte, ovakva željezara mora proizvoditi i prodati barem 2 miliona tona čelika godišnje. Sada proizvodi tek milion i ne isplati im se investirati u zaštitu okoliša. Ti su projekti skupi i zato ih globalna korporacija stalno odlaže. Međutim, ta se činjenica ne smije koristiti kao opravdanje, jer za nesposobnost komercijalne službe zeničke željezare, ili pak globalne korporacije, koje nisu u stanju prodati toliko čelika, ne mogu i ne smiju odgovarati pluća zeničke djece.

Zato je veoma važno vršiti stalni pritisak na korporaciju da investira više i brže. Taj pritisak ne mogu vršiti sami građani, pa čak ni preko nevladinih organizacija, domaćih ili međunarodnih, nego to mora raditi država, preko ministarstava i inspekcija, a u krajnjem slučaju preko tužilaštva i sudova, jer je po krivičnom zakonu BiH zagađenje okoliša krivično djelo.