Nebitan je Lukač, bitniji je nemoral Izetbegovića i Čampare koji ga žele za direktora policije

Općinski sud u Sarajevu  je odlučio da vrati na posao Dragana Lukača, nakon što ga je Vlada Federacije odbila imenovati na još jedan mandat na mjesto direktora Federalne uprave policije. U pitanju je bilo višestruko nezakonito imenovanje, piše novinska agencija Patria.  

Mediji su bili zatrpani informacijama da je na čelu federalne policije bio čovjek protiv kojeg je presuđeno u jednom mučnom procesu koji se vodio pred Općinskim sudom u Orašju.

Naime novinar Mika Damjanović je objavio niz tekstova  u kojima je optuživao tadašnjeg šefa krim policije Posavskog kantona Dragana Lukača za kriminal.

Bilo je tu svega i svačega, ali najbolniji dio afere bio je Lukačevo uzimanje novca od starijeg bračnog para Martinović. Oni su tražili posmrtne ostatke svog sina kojeg su ubili četnici. Lukač im je obećao pronaći kosti djeteta, uz određenu sumu novca.

Vrijeme je prolazilo, roditelji nisu obaviješteni šta je sa istragom. Novinar Damjanović je objavio čitav slučaj. Lukač je novinara tužio, tvrdeći da novac nije uzeo i da je njegov obraz ukaljan. Ubrzo se dokazalo da laže i da je dobio tri hiljade maraka od nesretnih roditelja. Kad se dokazalo to o Lukačevom ukaljanom obrazu, on je tvrdio da je, navodno, novac dao nekom Srbinu. Kojem, to je ostalo nepoznato.  Bilo je tu još činjenica koje su naginjale kriminalu i kaljale Lukačev obraz, ali je njegova tužba u cijelosti odbijena. Ostao je ovaj dokaz da je kao policajac privatno uzeo novac od unesrećenih roditelja, koji su prije svoje smrti samo željeli dostojno sahraniti svog sina.

Slučaj je bio i ostao moralni sunovrat čovjeka koji je bio na čelu Federalne uprave policije i opet pokušava biti.

Ali, i pored ovih užasa, Lukač se doima kao manje bitna pojava. Mnogo su bitniji oni koji su ga držali na čelu Federalne uprave policije. I koji su grozničavo željeli ovakvog čovjeka na čelu federalne policije u još jednom mandatu.

Premijer Vlade Federacije Nermin Nikšić  u dva navrata je, govoreći na televizijama, govorio  o pritiscima da potvrdi još jedan direktorski mandat Lukaču. Govorio je i o visokom političaru koji je od njega tražio da Lukač ostane na čelu FUP-a.

Javna je tajna da je taj političar Bakir Izetbegović. Do sada se kao isključivi krivac za guranje Lukača na funkciju prvog drota Federacije vodio Izetbegovićev šef kabineta, sada budući ministar policije Aljoša Čampara. U pitanju je bio paralelni pritisak.  

Ovim otkrićem smo riješili pitanje nove SDA-ove moralno-političke podobnosti. Neko može biti i nemoralan, a može biti moralno-politički podoban po SDA-ovim mjerilima.

Recimo Lukač može uzeti roditeljima mrtvog djeteta novac, a onda tužiti novinara i tvrditi da novac nije uzeo. Za Lukača je, dakle,  agitovao bošnjački član Predsjedništva BiH, čiji narod, nakon iskopanih 20 hiljada još traži oko 11 hiljada žrtava. Da li je Izetbegović znao za ovu Lukačevu sudsku aferu sa moralnim krahom? Teško je u to povjerovati, jer ima desetine trčkarala koji bi ga morali o svemu informirati.

Moral je postao relativna stvar u ovoj državi. Čini se da ga od države otimaju stranke, pa i on postaje njihovo vlasništvo. 

Konačno, Općinski sud presudom vraća Lukača na njegovu funkciju, što je golemi pravosudni nonsens. Recimo, ravan njegovom nezakonitom imenovanju.

Jedan općinski sud odlučuje o legalnosti procedura imenovanja na federalnu funkciju. Dakle, nije u pitanju obično radno mjesto nego federalna funkcija. Očigledno je u pitanju politička odluka Općinskog suda. Vjerovatno je bilo i i pritisaka na sud. Šta nam daje za pravo da tako mislimo?    

Sjetimo se slučaja kada je Živko Budimir tražio smjenu ministra Desnice Radivojevića u prošlom sazivu Vlade Federacije. Općinski sud u Sarajevu se tada oglasio nenadležnim, objavivši da „imenovanje i razrješenje članova Vlade Federacije spada u nadležnost izvršne, a ne sudske vlasti“.

Reagirao je i Helsinški odbor javno osuđujući pritiske premijera Nikšića i ministra pravde Zorana Mikulića. Tim se slučajem bavio i Ustavni sud Federacije, koji je potvrdio takvo mišljenje, ustvrdivši da politička i odluka izvršne vlasti o imenovanju ne može biti dio ustavnopravnog sistema. 

To je, dakle, bila i ostala nadležnost Vlade Federacije. E, sad kad je Vlada odbila zahtjev da imenuje Lukača, Općinski sud u Sarajevu nas ubjeđuje da je njegova sudska praksa pogrešna, da je pogriješio i Ustavni sud Federacije i donosi odluku u korist Lukača, skačući sebi u usta. Ako je isti sud, trebalo bi provjeriti radi li se možda o istom sudiji u ova dva procesa.

Možda će vam ovi stručnjaci za mlaćenje prava i prazne slame reći: Lukač nije imenovan, on je došao na to mjesto konkursom. Znamo sve o konkursu i o Lukaču. Znamo i da je prema procedurama tražio saglasnost Vlade i da ga je Vlada (izvršna vlast) odbila. 

Dakle, nezakonitosti oko Lukača se nastavljaju.

Na drugoj strani zaposlenici FUP-a se nemaju kome obratiti za istragu o tokovima novca, jer postoji ozbiljna sumnja da su u FUP-u rađene neke kriminalne rabote, posebno oko tendera i kupovine opreme, koja nikada nije ušla u policiju.   

Lukač je bio HDZ-ov funkcioner, pa je ipak 2001. izabran od IPTF-a za direktora FUP-a. Dragan Čović  je nepunu godinu kasnije izabran za člana Predsjedništva BiH. Koliko je poznato Lukač mu nije izlazio iz kabineta. Kažu da su se Čovićevi saradnici izrugivali, tvrdeći da šef redovno gleda ispod stola u strahu da mu se Lukač ne mota oko nogu.

Ako se Izetbegović i ovi oko njega nastave boriti za imenovanje Lukača, već se ispredaju vicevi kako će Čović dobiti još jednu poziciju kao poklon od SDA.