Lukava strategija: Kako je Sefer ponizio Bakira

Dogovori između Sefera Halilovića i Bakira Izetbegovića bi se mogli nazvati lukavom strategijom. Problem je što se ne zna ko je tu strateg, a ko naivan.Ako bi se stvari podrobnije analizirale, onda su oba pregovarača ostala na gubitku. Jedan više nego drugi, ovisno od pozicije u pregovorima, piše novinska agencija Patria. 

Razgovorima BPS-a i SDA daleko više je izgubila SDA. Naime lider pobjedničke stanke Bakir Izetbegović je otišao na noge onome koji je dobio deset puta manje glasova.

To je bila jedna vrsta postizbornog poniženja. Bakir Izetbegović je prisiljen da traži partnere za formiranje parlamentarne većine i vlasti po drugi put u nekoliko mjeseci.

Prvi put mu je otkaz dao Željko Komšić i to samo na federalnom nivou. Na svim drugim nivoima je uredu biti sa SDA i Izetbegovićem. 

Drugo poniženje se ticalo svega onoga što je Sefer Halilović zajedno sa pljuvačkom izrekao i o rahmetli Aliji, ocu, i o samom Bakiru Izetbegoviću. Ne znam koliko bi ljudi, koji drže do svog digniteta, uspjelo preći preko tih užasa. Bakir Izetbegović je prešao.

Zašto onda Bakir pregovara sa Seferom? Kakva je bila svrha tog poniženja? On je čak i priznao da je ubistvo Seferove supruge i brata bilo političko. Svi oni koji ne podnose da se ova zemlja gura u ralje terorizma vjerovatno se nisu mogli načuditi ovakvim verbalnim ispadima Izetbegovića. Jer, ko može narediti političko ubistvo ako ne lideri jednog sistema pod potpunom kontrolom SDA.

Usred pregovora za vlast odmah su traženi krivci sa strane. Glupost se razvija bez uputstva. Kome bi u bilo kakvom kriminalno-političkom kontekstu bilo rješenje ubistvo supruge komandanta Armije. Ne zna se kome je jedna nevina žena  trebala smetati. General Halilović nije, mjesecima dolazio u vlastitu porodicu.   

Mnogi će reći da je to urađeno u cilju zastrašivanja tadašnjeg komandanta? Ali, Izetbegović je smjenjivao generale Armije, kao figure na šahovskoj tabli, kad god je to poželio ili procijenio da treba uraditi.

Vladao je neprikosnoveno i to je pokazao jednom površnom rečenicom obrazloženja smjene Sefera Halilovića: „Nedostatak lične hrabrosti“. Izetbegović nije udostojio ni Halilovića ni Vrhovni štab ni mrve objašnjenja više. 

Znajućio njegovu harizmu u narodu i moć koju je imao, čovjek se mora upitati, šta li je mislio Bakir Izetbegović kada je rekao da su se u to ratno vrijeme događali politički atentati. Šta je sa ubistvima Nedžada Ugljena i Joze Leutara, koja je okarakterizirao kao politička? Pa je još i dodao tvrdnje da se SDA ne plaši istrage.

Dvadeset i više godina, u sarajevskim medijima se više pisalo i govorilo o ova tri ubistva nego li o ubistvu gotovo 11 hiljada opkoljenih građana Sarajeva. Ta tri ubistva odavno su se morala temeljito istražiti.

Duševna bijeda nikad ne dolazi sama. Djeluje jadno da su se brutalna ubistva oživljavala tokom primitivnih pregovora za formiranje vlasti. I Sefer Halilović i Bakir Izetbegović, jedan koji govori o smrti supruge, drugi o razaranju očevog mezara, dakle o porodičnim tragedijama, pokazuju da nemaju ni mrvu ljudskog digniteta.

Mogli su, naime, bar dva dana prije dati odvojene intervjue u kojima iznose svoje stavove  i namjere o ubistvima, a tek onda se sastati i pričati o onom do čega im je, očito, najviše stalo: O vlasti i svakoj vrsti moći koja će doći uz nju. Oni su to bijedno spojili u isti čin. Dakle, tražimo istragu o ubistvima da bi dobili vlast.