Dijete iz doma: Želja mu je da bude kuhar, ali ne može se upisati fali mu pola boda

Ima jedan mlad momak, zapravo, dečko, ove je godine završio osnovnu školu, a dolazio je posljednju godinu dana kod mene u mekteb. Živi nedaleko od džamije.

U domu za napuštenu i nezbrinutu djecu na Bjelavama. Njihov je štićenik. Na hatma dovama u mektebu se potrudio pa je naučio dosta oko namaza, a odgovarao je bajram-namaz. Lijepo je znao. No, ove je godine završio osnovnu školu, obavio eksternu maturu, pa je odlučio predati papire u ugostiteljsku školu. Želi da bude kuhar.

To mu je životna želja. Subhanallah, a šta bi drugo dijete iz doma maštalo i sanjalo osim o lijepoj i ukusnoj hrani koju bi spremalo i kuhalo! Spremio se i pravac prema Vijećnici, pa preko Miljacke i onda ka Ugostiteljskoj školi. Sâm i samcat, bezbeli, bez babe i mame.

S papirima čvrsto stisnutim u svojim rukama. Na dohvat svoje sreće i hljeba u rukama. Došao je do škole i ušao pitajući na portirnici gdje se predaju papiri za upis u školu. Upućen je u određenu kancelariju kod izvjesne gospođe koja radi taj posao. Ušao je i lijepo se pozdravio, rekao šta želi i predao joj papire.

Gospođa je uzela papire i počela ih gledati i provjeravati, a onda, nakon jedne stanke, rekla da joj je stvarno žao jer ona ne može primiti njegove papire zato što mu za upis u tu školu treba minimalno 60 bodova, a on ima 59,5. Izrazila je svoje žaljenje i izvinjenje, ali nije ih smjela uzeti, tako su im došle instrukcije iz Kantonalnog ministarstva za obrazovanje. Vratila mu je papire, još jednom izvinjavajući se. Uzeo je papire, izašao iz škole i potonuo. Nije mogao da vjeruje. Samo pola boda. Totalno razočaran. 

I koga domsko dijete sada ima da mu to pogura?! Kome da se požali?!

Vratio se u dom skrhan i razočaran. Meni je poslao dvije poruke na FB, u prvoj kazavši da ima problem i da bi volio da se vidi sa mnom, a u drugoj samo je napisao: "Jedan je Allah, moj Muhamede!" 

Bila je džuma, nisam mu mogao odmah odgovoriti zbog džumuanskih i ramazanskih obaveza, rekao sam da ću mu se javiti kasnije. Nakon džume zvao me je jedan ahbab, kaže da bi se trebali naći da jednom dečku pomognemo oko upisa škole. Rekao sam mu da imam dosta takvih zahtjeva, teško je tome udovoljiti, obrazovni sistem je postavio pravila, sve zavisi od ocjena i eksterne mature.

Rekao je da se radi o specifičnom slučaju, riječ je o momku iz doma s Bjelava i da mu je falilo samo pola boda. Ispričao mi je ovu čitavu priču. Koga on ima da mu to sada pogura! Subhanallah! Otvorio sam ponovo njegovu posljednju poruku u kojoj je stajalo: "Jedan je Allah, moj Muhamede!", i srce mi se slomilo na sto komada. Pa, naravno, on ima Allaha na svojoj strani. Hvala Allahu. 

U isto vrijeme, taj dan okupirale su nas vijesti o tri stravična i krvava napada u Francuskoj, Tunisu i Kuvajtu. Bili smo šokirani. A ja sam se pitao o tim momcima - brutalnim egzekutorima, da li je i njima falilo nekad negdje pola boda ili bod, pa nisu imali šansu na normalan život, dobro obrazovanje i lijepo socijalno okruženje. Zasigurno im je falilo. I više od pola boda. Mnogo, mnogo više. A ovom momku, domcu, fali baš pola boda na putu ostvarenja svoga sna. Da bude kuhar i sprema hranu ljudima. Možda, zbog tih pola boda, njegova hrana neće biti dovoljno slana. Ali, uvijek se može dosoliti. 
 

P.S. Ovim putem pozivam odgovorne ljude, koji mogu pomoći, da izađu u susret i pomognu ovom momku oko upisa u ovu školu.  Ta su domska djeca odgovornost svih nas i emanet za kojeg smo odgovorni pred Svemogućim Allahom. Unaprijed zahvaljujem i sve vas lijepo selamim!

Muhamed ef. Velić