Vogošća i danas pamti najstrašnije zločine UNPROFOR-a nad Bošnjacima

Sarajevska opština Vogošća je poslije skoro četiri godine okupacije od strane Vojske Republike Srpske i paravojnih jedinica iz Srbije od ’92. do ’95. godine, ponovo pripala gradu Sarajevu i to na današnji dan prije 19 godina, 23. februara 1996., piše bh. novinska Agencija Patria. 

Tokom okupacije, u Vogošći su počinjeni jedni od najstrašnijih zločina, uglavnom nad bošnjačkim stanovništvom. Mnogi ljudi ubijeni su na kućnom pragu.

Općina, u kojoj je smještena jedna od tvornica najvećeg svjetskog proizvođača automobila njemačkog VW, u historiji zločina ostat će zapamćena po logoru “Sonja” u kojem je silovano i ubijeno veliki broj Bošnjakinja, a zločine je pravio i kanadski general Luis Mekenzi (Lewis MacKenzie) tadašnji prvi čovjek UNPROFOR-a za BiH. On je tokom svog boravka u Vogošći silovao Bošnjakinje.

Uzeli su mi bebu

Jedna od izjava, datih o zločinima silovanja od strane generala Mekenzia, glasi:

- Navečer, oko 21 sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošće i naredio mi da se spremim i pođem s njim. Donio mi je jednu kesu u kojoj se nalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje. Kada sam se spremila, oteli su mi bebu i Vlado me je poveo do svog džipa kojim me je, zajedno sa još dvojicom vojnika, odvezao u jednu veću vikendicu.

Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnem sa svojom bebom, moram biti veoma pametna, jer će me u vikendici posjetiti jedan gospodin, stranac, koji mi može puno pomoći ako budem dobra prema njemu. Zaključao me je u vikendicu koja se sastojala od jedne veoma prostrane prostorije i sanitarnih prostorija u prizemlju i tri manje spavaće sobe u potkrovlju. U vikendici je bio televizor i radioaparat. Bojala sam se svoga položaja, a puno više sam strepila šta mi je sa bebom.

Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušao stariji oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam generala Luisa Mekenzia, koji mi je prišao sa ispruženom rukom, oslovivši me sa "gospođice" (na engleskom jeziku). 

Zločinac sa ružom

U desnoj ruci je držao pupoljak crvene ruže, koji mi je prestrašenoj i nespretno utrpao u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovi pratioci i zaključali vrata. General Mekenzi me je pitao kako se zovem, odakle sam... Šutjela sam i pravila se da ništa ne razumijem. Slijegala sam ramenima i polahko uzmicala, dok mi je general Mekenzi rekao na engleskom jeziku:

"Gospođice, vi veoma dobro govorite engleski i vi sve razumijete. Ovdje sam da vam pomognem. To je vaš interes. Ljubav vođena interesom je najjača ljubav. "

Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena, a odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Svako opiranje bilo je suludo. Opirala bi se, da sam bila sama, da od mene niko nije zavisio.

Ovako, mislila sam na svoga sina i bila sam spremna podnijeti i patnju i poniženje i fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala sa njim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnosti koju zatočenje sa sobom nosi. Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, general je priznao svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stusnutih zuba, stisnuta srca... To je trajalo, sa manjim prekidima, više od dvadeset minuta. General me je posjetio sedam-osam puta. Molila sam ga da utiče na četnike da mi vrate bebu i da nas oslobode.

Uvjek je govorio: " Sutra, sutra, strpi se...".

Nakon dvadesetak dana iz vikendice su me u Vogošću odvezla dvojica vojnika i predala majoru Vladi. Nije me general Mekenzi na seksualan odnos prisilio šakama. Nije me oborio. Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao, ali me je imao kao bespomoćnicu, zatočenicu. Dok je izigravao džentlmena sa ružom, soba je bila zaključana, a oko kuće je bila četnička vojnička straža. Ovo svjedočenje činim bez ikakve prisile, da odahnem, da mi bude lakše u želji da se nekad sretnem sa generalom, Luisom Mekenziem, posebno da mu javno na televiziji postavim par pitanja i da ga pogledam pravo u oči velikog prijatelja četničko-srpskih ratnih zločinaca.“

Općina Vogošća danas je jedna od devet općina Kantona Sarajevo, piše Patria.