Milatović kao novi Abazović: Može li i bez političkog programa pobijediti Đukanovića?

Piše: Armin Sijamić

Građani Crne Gore će u drugom krugu predsjedničkih izbora 2. aprila birati između Mila Đukanovića i Jakova Milatovića. Biće to nova bitka u trogodišnjem ratu u kome „opozicija“ progoni „diktatora“, a u kojoj bi odlučujuću ulogu mogle odigrati „crnogorske“ stranke koje na svojim skupovima nemaju niti jedne zastave Crne Gore. 

Gotovo tri godine crnogorska politička arena je poprište sukoba domaćih, regionalnih i svjetskih igrača. Ova mala država postala je predmet interesovanja mnogih, pa je svjedočila čudnim političkim obračunima i obratima. Planirani državni udar, pokušaj likvidacije Mila Đukanovića, masovni protesti, politička i ekonomska kriza, smjena vlade nakon tri decenije, dio su onoga što se dogodilo u samo nekoliko godina.

Nevjerovatna je količina medijskog sadržaja koji je iz Beograda plasiran protiv Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS), a što je kasnije postalo „argument“ za one koji bi htjeli da Đukanovića uklone sa političke scene. Otrovne strelice koje su došle iz Beograda nisu rezultat želje da se pomogne Crnoj Gori, već iz osvete, jer je Đukanović uspio da pobjegne iz zagrljaja tamošnjih elita. Tako, na primjer, ne zamjera Beograd Đukanoviću njegovu ulogu u ratnim sukobima devedesetih, jer tamošnja politička elita razaranje susjednih država ne vidi kao grijeh i grešku, već je stvar u tome što je taj poraz Podgorica iskoristila da se distancira i odvoji od Srbije, stvarajući državu koja je u gotovo svim parametrima naprednija od one od koje je otišla bez ispaljenog metka.

Članstvom u NATO-u krunisana je ta politička pobjeda Podrogice. Trideset godina vladavine Đukanovića Crnoj Gori donijele su teške afere i mnogobrojne probleme. Od toga DPS ne može pobjeći i zbog toga kao u svakoj demokratskoj državi treba da položi račun građanima. Međutim, da li je to glavni razlog da dio Zapada, uz podršku loklanih i regionalnih faktora, već tri godine tako silovito radi protiv DPS-a i Đukanovića? 

Ako pogledamo države u okruženju, u kojima lideri vladaju mnogo kraće od Đukanovića, vidjećemo da je broj afera veći nego u Crnoj Gori. Nekih od tih lidera godinama su partneri i Rusije i Zapada, ali i samog Đukanovića. Da li ima neka optužba koja se stavlja na teret Đukanoviću, a da se ne stavlja na teret, na primjer, Aleksandru Vučiću koju Srbiju vodi već deset godina i koji je poželjan partner Zapadu?

Vlast protiv vlasti i „opozicija“ protiv „diktatora“

Sva ova pitanja tema su crnogorskih i beogradskih medija. I dok jedni žele da Đukanović ostane na vlasti, drugi žele sve samo ne takav ishod. Tako je na izborima u augustu 2020. godine promjene Crnoj Gori trebao da donese Dritan Abazović, snažno podržan sa Zapada. Tri godine kasnije ta uloga je pripala Jakovu Milatoviću i pokretu „Evropa sad“.

Milatović, koji je bio ministar nakon izbora na kojima je DPS zbačen s vlasti, imao je zavidnu karijeru prije nego je ušao u politiku. Mlad i obrazovan na Zapadu Milatović se čini kao idealan kandidat koji će poraziti Đukanovića, ili bilo kojeg drugog dugogodišnjeg vođu. Ali i kao takav trebao je dodatnu „pomoć“. Majstori političkog komuniciranja došli su na kratkoročno veoma efikasnu ideju – zastupanje stavova koji su prihvatljivi svima onima koji ne žele Đukanovića, bilo da su za Crnu Goru kao nezavisnu državu, bilo da su za to da se ta država potčini Beogradu i Moskvi. Tako će se Đukanović suočiti s protivnikom koji de facto nema politički program, već samo cilj da pobjedi. Ako pobjedi, tek tada će odlučiti kuda i kako sa partnerima, prosrpskim strankama, koji ne odgovaraju Zapadu.

U tim okolnostima sudbina male države kakva je Crna Gora predata je u ruke stranog faktora, a što je Đukanović decenijama odbijao. Odbijanje da Crnu Goru pridruži „Otvorenom Balkanu“ recentan je primjer takvog pristupa. Izbori u Crnoj Gori su specifični i po tome što je Milatović dio vladajuće većine koja zemljom upravlja zadnje tri godine, a Đukanović je predsjednik države sa skromnim ovlastima. 

Međutim, ako se osvrnemo na pojedine medije i na Milatovićevu kampanju vidimo narativ u kome se ugrožena „opozicija“ suprostavlja okrutnom „diktatoru“. Nakon poraza na parlamentarnim izborima, DPS je poražen i na loklanim izborima, čak i u Podgorici. Upravo je u Podgorici Milatović najzaslužniji za poraz DPS-a. Ako bi ga porazio na predsjedničkim izborima pitanje je da li bi Đukanović ostao na slobodi, ili bi možda napustio zemlju. Dokaz tome da je Milatović vlast, a ne opozicija, u ovome trenutku, jeste i njegovo jedino obećanje koje se odnosi na daljnje povećanje plata i penzija.

Naime, kao ministar povećao je naknade iz budžeta. Iz DPS-a su odgovorili da je ovo populistička mjera koja je dovela do povećanja duga zemlje, a da je inflacija, koja je duplo veća nego u Evropskoj uniji, „pojela“ taj umjetni rast primanja. DPS tvrdi da će dodatno izdvajanje iz budžeta zemlju dovesti u dužničko ropstvo i bankrot. 

Dva kandidata okrenuta Zapadu

Poraz Đukanovića bi dodatno potaknuo procese koji u Crnoj Gori traju već tri godine, pa bi se, recimo, nastavila tendecija da najbrojniji narod, Crnogorci, i dalje vode bitku za vlastitu crkvu koju su imali do njenog utapanja u Srpsku pravoslavnu crkvu, te da se u težim okolnostima nastave opirati nasrtajima Beograda da se njihov identitet poništi i utopi u srpski.

Primjer statusa crkava u Crnoj Gori pokazuje paradoks crnogorskog političkog života, ali i odsustva razumjevanja tog problema na Zapadu koji većinski podržava Milatovića, iako je Đukanović zemlju uveo u NATO i odmakao je od Rusije. Članstvo u NATO-u spasilo je zemlju od građanskih sukoba. Neki tvrde da je zemlja na pragu građanskog rata. Događaji sa Cetinja iz septembra 2021. godine te tvrdnje dodatno pojačavaju. I na Cetinju Đukanović i Milatović su bili na suprotnim stranama. Kako je pitanje crnogorske sigurnosti dijelom riješeno i stavljanjem zemlje pod NATO kišobran, Đukanović i Milatović su obećali članstvo u Evropskoj uniji.

Napomenimo i to da Milatović nema problema s članstvom Crne Gore u NATO-u, a što mu zamjera i Vladislav Dajković, pripadnik tabora koji je na izborima podržao Andriju Mandića. On je za srbijanski Kurir prije deset dana izjavio da „Milatović propagira NATO vrijednosti, i vrijednosti EU koje je u vanjskopolitičkom smislu propagirao i gospodin Đukanović“, dodavši da je to posebno opasno i zbog činjenice da su vanredni parlamentarni izbori zakazani za dva mjeseca. Međutim, Mandić je već podržao Milatovića, što će reći da je on za nastavak političke agonije u zemlji u kojoj politički neiskusni lideri malih stranaka bez jasnih programa i ideja vode državu i očekuju podršku od stranaka koji su protiv nezavisne Crne Gore. Za to vrijeme, i jednim i drugim najveći problem je Đukanović i DPS.

Tijesna utrka?

Prema procjenama iz Crne Gore rezultati izbora će biti neizvjesni, mada ima i onih koji tvrde da će Milatović odnijeti ubjedljivu pobjedu. Đukanović, pored glasača DPS-a, računa i na većinsku podršku Bošnjaka i Albanaca (koji kominovano čine oko 15 posto ukupne populacije Crne Gore), zatim malobrojne zajednice Hrvata i svojih dugodišnjih koalicijskih partnera. Đukanović je dobio i podršku od članova Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i Željka Komšića, niza liberala i ljevičara iz regije, španskog premijera Pedra Sancheza u ime Socijalističke internacionale, vlasti Hrvatske i tamošnje desnice, a Edi Rama je na više izbora podržao Đukanovića objasnivši da mu je „prijatelj.“

Milatović računa na niz malih stranaka procrnogorske orijentacije, ali i prosrpskih stranaka od kojih njegova pobjeda zavisi. Tako je došao u milost i nemilost Andrije Mandića koji pripada političkom bloku koji je protiv nezavisne Crne Gore i za priključenje Srbiji, za približavanje Rusiji i udaljavanje od Zapada. Većina političara iz Srbije dala je podršku Milatoviću.

Milatović ima podršku Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, što je njegov najjači adut u munjevitom političkom usponu. U narednim danima lista onih koji podržavaju jednog od kandidata vjerovatno će biti duža. Crnogorski analitičari smatraju da će rezultat izbora zavisiti od izlaznosti u pojedinim dijelovima zemlje, u skladu sa gore navedenim podjelama. Značajan faktor može biti i dijaspora za koju se procjenjuje da ovaj put neće doći u tako velikom broju, posebno ne iz udaljenih država. Ali kao i kod onih koji govore o konačnom pobjedniku, postoje i oni koji
smatraju suprotno, odnosno da će dijaspora u velikom broju podržati Đukanovića.

Crnogorski birači će birati između dva kandidata koji bi zemlju uveli u EU. Dok Đukanović obećava „građansku“ i „antifašističku“ Crnu Goru na Zapadu, Milatović „samo“ obećava Evropu, svjesno bježeći od tema koja dijele crnogorsko društvo. Upravo zbog toga Đukanović je dobio veću podršku iz okolnih zemalja, jer je ljudima jasno šta je to što on kao političar nudi. Ipak, konačan sud daće građani Crne Gore na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima.