Šta je Aida Bakiru, Draganu i Mladenu?

Koga danas, 28. decembra 2014. godine zanima sudbina očajnih radnika propalih tuzlanskih nekada privrednih giganata?

Dok snijeg sipa, minusi haraju a radnici iz Tuzle ne znaju kakva ih sudbina čeka, kao ni veći dio građana Bosne i Hercegovine koji žive od danas do sutra sa plaćama koje su odavno prestale biti dostojne za normalan život, i pozicija i opozicija mirno posmatraju rasplet.

Opoziciju nije briga. Neka o radnicima, propalim privatizacijama, nezaposlenosti...devera vlast. Birali su ih, eto im sada. Neka se niko ne žali.

Lider HDZ BiH Dragan Čović još uvijek opijen „Božićnim otajstvom“ požurio je jutros na „glasovanje“. Kojeg li apsurda!?

Šef naše države glasa za šefa susjedne države. I daje izjave šta nama znači izbor predsjednika Hrvatske.

Šta Čoviću znače radnici tuzlanske „Aide“? Ništa. Usput je vjerovatno čuo za njih. A i nisu u njegovoj „županiji“. To što bi se kao šef države Bosne i Hercegovine, koji je položio zakletvu na temelju Ustava Bosne i Hercegovine trebao pozabaviti ovim problemom ne znači ništa.

Radnici „Aide“ nisu njegova briga.

Zamjenik predsjednika SDA Bakir Izetbegović vjerovatno je „zauzet poslom“ oko popravke desetina hiljada domova stradalih u poplavama.

Obećao je u predizbornoj kampanji da će do zime sve kuće biti obnovljene. A valja zaposliti 100.000 ljudi. Nije to lagan posao.

Ili je iskoristio ovu nedjelju da predahne gledajući iz topline svoga doma na Poljinama kako snježi u Sarajevu, dok pucketa vatra u kaminu.

Ne treba mu zamjeriti, ko bi to sve remetio sada zbog tamo nekakvih iz Tuzle.

Radnici „Aide“ nisu ni njegova briga.

A i prvi čovjek PDP-a Mladen Ivanić, netom se vratio iz Beograda. Ispričao se sa Vučićem i Nikolićem, dogovorili dobru saradnju. Ovu međudržavnu.

Valja sad Ivaniću misliti gdje će za Novu godinu. A onda ide i Božić, pa bruka neradnih dana, jer je on srpski član Predsjedništva BiH i normalno djeluje u skladu sa zakonima RS. 

Kad se bolje razmisli, što bi i Ivanić razmišljao po ovom zimskom nevremenu o tamo nekakvima iz Tuzle što „šetaju“ do granice pa se vraćaju nazad. Nisu iz njegovog entiteta.

Radnici „Aide“, naravno nisu ni njegova briga.

Nešto se posebno za sudbinu Tuzlaka ne brine ni prvi čovjek Demokratske fronte Željko Komšić. Ušlo se u vlast, valja sada raspoređivati svoje ljude u fotelje. Ko bi sad mislio o nečem drugom.

Sad da moraju odgovoriti na ovo pitanje, zasigurno bi i Izetbegović, i Čović i Ivanić jednoglasno poručili da to nije u nadležnosti Predsjedništva BiH.

Nije ovaj gorući problem koji prijeti da preraste u požar sa nesagledivim posljedicama ni briga nižeg nivoa, onog entitetskog.

Kažu kantonalni nivo mora to riješiti. A kantoni su priča za sebe. Povuci nategni, konstituisale se vlasti one zakonodavne. Ali daj Bože kako su krenuli i do ljeta da ostanu.

I odlično svima dođe ovakva nakardano ustrojena država u kojoj se već 19 godina odlično zna ko jede i pije, a ko plaća ceh, a i nadležnosti su fanstatično podijeljene tako da kada se izigraju kao s ping-pong lopticom, problemi sa kojima se suočavaju građani ponovo se vrate na početak.

Isprepletene nadležnosti i Dejton je svetinja i najbolji izgovor. I „našima“ i „vašima“ i „njihovima“.

Čija su onda briga radnici „Aide“? Čija smo briga svi mi, koji već sutra možemo završiti na putu prema nekom od graničnih prijelaza?

Ko izađe posljednji neka ugasi svjetlo. Bila je šala kada nam je dozvoljen bezvizni režim. Danas više to nije šala. Nažalost, naša je realnost.

I ko ugasi svjetlo neka ne budi iz sna, ni poziciju ni opoziciju.