13 dana u bijegu od smrti: Fatima je prevrtala mrtva tijela tražeći svoga Mirsada

Fatima Ahmić jedna je od sretnijih koji su uspjeli preživjeti genocid počinjen 1995. u Srebrenici. Njen sin Mirsad nije bio te sreće. Preživjela je 13 dana bez hrane i vode, tokom kojih je neprekidno bila okružena umrlima, umirućima i ranjenima, prenosi novinska agencija Patria.

Kada je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu, Fatima je zajedno sa mužem, dva sina i hiljadama sugrađana krenula prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Njena ispovjest svjedoči o dramatičnim danima koji su obilježili njenu porodicu i uzeli joj sina.

-Kontala sam, ako koji bude i ranjen ili ću ga previti ili ću biti uz njega… No ne bude sve onako kako čovjek zamisli. Na prvom pucanju, mi smo se pogubili, priča Fatima, prisjećajući se kako je kolona bila izložena stalnim napadima.

U strahu da su među brojnim stradalima i njeni muž ili djeca, počela je prevrtati mrtva tijela.

-Ništa me nije bilo strah. Valjda u tom momentu Allah ti nešto dade… I dođem do jednog djeteta. Isti moj Sead. I tu sam kraj njega sjedila četiri dana, kazala je Fatima.

Tek tada primijetila je da je obuća na mrtvom djetetu drugačija. Ustala je i krenula dalje.

Gladna i ranjena djeca

-Ne znam ni lijevo ni desno šta je. Ne znam ništa. Takva prelazim asfalt po danu, a niko ga nije smio prijeći ni po noći, rekla je Fatima.

Potom je dva dana provela u šumi u kojoj je jedan momak tražio da mu dokaže da je Bošnjakinja.

-Rekoh mu da sam krenula s djecom i da sam ih sve pogubila. Kaže on: ‘Idi dolje, sjedi jedna grupa.’ Siđem dolje, njih 12… Jedan veli: ‘Nano, mi idemo u Sućesku, a ako hoćeš s nama, da nam spremaš hranu. Mi nećemo do Tuzle za mjesec dana, prisjeća se, dodajući da su potom upali u zasjedu i morali se vratiti. Put nitko nije znao

-Krenuli smo opet po noći, kad je mirno. Ali, kad uđeš u šumu, ne vidiš gdje je drvo… Ako se ne držiš za ruke, ostaješ tu. Ne vidiš nebo… Ja sam došla sva poderana i krvava, kazala je Fatima, tvrdeći da punih 13 dana ništa nije ni jela ni pila. Posebno teško bilo je djeci.

-Vidiš djecu kako spavaju po šumi... Jedan poviče: ‘Ja sanj'o veeeeliki hljeb, mama napravila… Sve gladno, ispričala je, prisjećajući se i ranjenih mališana.

Posebno joj je u sjećanju ostao dječak iz Vlasenice koji je obilno krvario.

-Njemu je PAM lakat skroz raznio. Meni ga bilo žao. Gdje god sjednemo, on zaspi. Ja ga po pola sata budim prije nego što krenemo. Jednom se izderao na mene. Kaže: ‘Pusti me, ostavi me, što me maltretiraš.’ A kako dođemo do kakve rječice, ja mu otkinem postavu od jakne i pokvasim ranu jer su muhe navalile. Bio je vršnjak s mojom djecom, rekla je Fatima, dodavši da je taj dječak preživio i da ga je kasnije jednom ponovo srela. Mnogi, međutim, nisu preživjeli.

Da je moj Mirsad živ…

-Kažem: da šuma zna progovoriti, koliko mrtvih je ostalo. Na prvoj zasjedi već… Ti bježiš, spašavaš se, po mrtvima gaziš i ne gledaš, rekla je Fatima, kazavši da je sa sobom nosila “papovku i bombu". Namjeravala se, naime, ubiti ako zapadne u zasjedu. U blizini Kladnja su i naišli na neprijateljske rovove, nakon čega su tri dana hodali po jednoj rijeci, nastojeći spasiti goli život.

-Znate, ja sam odrasla pored Drine, ali nikada hladniju rijeku nisam osjetila. Spuštaš se stijenom kao niza zid i upadneš dolje u onaj vir, a on te izbaci i još više razbije…, kazala je.

Spas je na kraju našla u Kladnju, do kojega joj je trebalo trinaest dana hoda. Njenom suprugu Hasibu trebalo je 66 dana da prevali isti put, sin joj je isto uspio učiniti za osam dana, ali drugi sin - nikada.

--Samo kažem, da je moj Mirsad živ… Ne moram ga nikada vidjeti, ali samo da je živ, rekla je Fatima. Njen mlađi brat, otac i dva djevera također su poginuli u Potočarima, u bazi Ujedinjenih nacija, tokom genocida, piše BIRN.