„Pješke“ je najsigurnije

Poražavajuće je za čovjeka da kao jedini dokaz svog života ima samo godine koje je živio i brojao. Parafraziram rimskog filozofa Seneku, ali, doista, život podijeljen samo na godine je užasno dosadan, očajan i danguban. To su prazne udice.

Zato je životno vrijeme u islamu podijeljeno na „pregrade“ da bi ga se što korisnije upotpunilo, da konačno od njega ne ostanu samo brojevi koji su se nizali i trošili, kao zrnca pijeska u klepsidri. Tako je dan za muslimana, čovjeka koji je predan Bogu, podijeljen s pet „pregrada“, namaza, molitvi, da bi se dnevno vrijeme osvijestilo, da bi ga čovjek bio svjestan, šta treba u kojem dijelu dana raditi itd.

Ali, isto tako, i prije tog svakodnevnog osvješćenja čovjek u abdestu (ritualno pranje prije molitve) se čistom i bistrom vodom, prije svega, osvješćava, pa tek onda čisti. Jer, da je s abdestom cilj prvenstveno čišćenje onda ne bi samo čista, pijaća voda bila nužno sredstvo abdesta.

Dakako, čovjek se može očistiti i drugim sredstvima, ali samo se čistom vodom može osvijestiti i očistiti, preko pranja ekstremiteta i „pljuskanja“ vode po licu, a tek potiranje mokrom rukom po glavi (mesh), povrh svega, označava osvješćenje. Osvijesti se, čovječe Božiji, prije molitve, jer trebaš s Bogom, Stvoriteljem razgovarati, promisli: ko si, gdje si i šta moraš činiti! Takva je preslika i na većoj razini – cjelokupnom životu, jer je i život vjernika podijeljen s pet obrednih „pregrada“ upravo zbog toga da život i vrijeme u njemu osvijesti i korisno ga upotpuni.

Šehadet/svjedočenje vjere, namazi, post, zekat i na koncu hadž, kao kruna obrednog života vjernika. I s ovih pet životnih „pregrada“, čovjek na koncu ne može reći da mu je život bio samo brojka u godinama. To je mnogo više od toga.

U jednoj se predaji/hadisu, po crti jasnog prenošenja, navodi da je Muhammed, a.s., jedne prilike, dok je okupljenim ashabima objašnjavao obavezu hadža koju im je Allah, dž.š., naredio kao takvu, bio upitan je li hadž obaveza svake godine.

Na to pitanje, Poslanik je šutio. Čovjek je opet pitao, Poslanik je i dalje šutio. Čovjek je i treći put isto pitao, a zatim je, nakon pauze, Poslanik kazao da je išta rekao, bila bi obaveza hadža svake godine, ali to ljudi ne bi mogli postići i izdržati. Zato je uzvišeni Bog obavezu hadža jednom u životu propisao. I završio je svoj govor s izravnim savjetom ljudima da ne pitaju mnogo, jer „mnogo pitanja“ (često ponavljana konstrukcija, negativan pojam, fenomen u svetim tekstovima) je bivalo uzrokom propasti prijašnjih naroda.

A sagledavajući stvari iz bošnjačkog diskursa, doista, možemo primijetiti da su Bošnjaci, otkako su islam primili, bili smjerni u izvršavanju svojih vjerskih obaveza, bez mnogo pitanja. Nisu bile pitalice! U smislu: zašto je ovo ovako a nije drukčije, a mada je sve u islamu kristalno jasno. No, mi smo primili islam od Turaka, Osmanlija, i to u izrazito „vojnom aranžmanu“.

U obrednoj vjeri sve radimo „potrebno“ zajednički – uniformisano, i taj nas je „vojni režim“ uspio očuvati u jednistvenom vjerskom sentimentu i unikatnosti džemata. Danas nekima (vrlo često zlonamjernima) taj „vojni režim“ obredne vjere smeta pa ga treba na sve moguće načine razbiti! A disperzijom duha, njegovim razbijanjem u sitne komadiće, kako kaže Orwell, kolektiv se dovodi u stanje pokore i manipulacije.

No, preživjet ćemo svekoliku navalu optužbi za bid'ate/novotarije. Ljudi to ne shvataju, zbog toga što ne mogu, neće ili ne smiju. Isto tako, kada se i o hadžu radi, jedino je pitanje bilo gdje je Mekka i u kojem pravcu treba ići. I išlo se. Nije se pitalo zašto ovako ili onako, je li teško i opasno, je li dugo i daleko, je li skupo i košta li!? Išlo se, dakako, bez pitanja.

Povijesni fakti nam govore o izvjesnom hadži Jusufu Livnjaku, pjesniku alhamijado književnosti, koji je 1615. godine otišao na hadž, na tom svetom putu ostao je punu godinu i nešto malo više. Kao u pjesmi. A sada dolazimo i do pitanja: zašto ljudi idu na hadž!? I tu je odgovor slojevit, a prvi koji se nužno nameće je zbog toga što je to obaveza/farz koju je Bog ljudima kao takvu ostavio. Ali, što bi bila pojašnjavajuća definicija, ovom se obavezom ljudi odazivaju na izvjestan poziv.

Da, na poziv kojeg je ljudima, po mišljenju većine hermeneutičara Kur'ana, uputio svetopovijesni velikan, otac naroda – Ibrahim, a.s., i to prije nekoliko hiljada godina. A o čemu se, zapravo, radi? Po učenju islama i svjedočenju Kur'ana, Ibrahim, a.s., je doveo svoju porodicu (ženu i malodobnog sinčića) u dolinu u kojoj se ništa ne sije i poslije je od Boga dobio naredbu da u toj dolini pravi hram.

Uz Božiju pomoć, Ibrahim je sa svojim odraslim sinom sagradio hram (ono što danas zovemo Bejtullahom – Božija kuća, Kaba – Ćaba, ar. Ka'abah – kocka, engl. Cube), a zatim je pitao Boga šta sada da radi!? Pozovi ljude, Ibrahime! „I oglasi ljudima hadždž – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih.“ I Ibrahim je svojim prirodnim, ljudskim glasom, čistog srca i predanog uma, bez ikakvih tehničkih pomagala, uputio poziv ljudima da dođu i hodočaste hram, Kabu, Božiju kuću.

Tefsir/hermeneutika nam, zapravo, govori da je u tom trenutku sve na Planeti, što je moglo biti preprekom, „povilo se“ i dopustilo pozivu da nesmetano prođe. Ljudi su čuli poziv u kičmama Sinova Ademovih, u kičmama svojih (pra)predaka. Zato se ljudi odazivaju i odazivat će se do Sudnjeg dana. „Dolazit će pješke“, kako kaže Kur'an, a izraz „pješke“ je polivalentan. No, u tom kontekstu, navodim privatnu kontribuciju za bolje shvatanje ovog pojma i ajeta, iz našeg bošnjačkog diskursa.

Ovim se pojmom („pješke“), zapravo, aludira na odnos prema hadžu, na način dolaska do svetog mjesta, način tretiranja samog puta ali i način u odnosu na sve to. Da, ljudi su nekada na hadž pretežno išli pješke, ali i sada to rade, uglavnom pojedine grupe hadžija dolaze pješice iz Sjeverne Afrike, pa sjetimo se i onog našeg Senada iz Banovića koji prije nekoliko godina na hadž otišao pješke (on je naš dokaz istinitosti ovog kur'anskog ajeta, kao i Hadži Lojo - tj. hafiz Salih Vilajetović koji je u svoj vakat na hadž otišao pješke, kao i mnogi drugi); danas za taj put služe udobna i brza prijevozna sredstva, ali izraz „pješke“ ovdje znači i pojam sigurnosti i izvjesnosti, da će ljudi zapravo na hadž dolaziti sigurno i sasvim izvjesno će se odazivati. Evo i primjera!

Jedan (moj) hadžija iz džemata (h. Rasim Hodžić), devedesetpetogodišnjak, još uvijek lucidne pameti, bez trunke senilnosti, fizički vitalan, na pitanje o zdravlju ili bilo čemu drugom u njegovom životu, u pravilu, odgovara ili na koncu zaključuje svoj govor krilaticom iliti inačicom „pješke“. Kako si hadžija? „Pješke“! Zdravlje? „Pješke“? Porodica? „Pješke“. Kako ćeš ići na selo? „Pješke“! I tako, što god ga se upita, nakon i drukčijih odgovora, on, opet, na koncu zaljučuje s „pješke“. A to, prije i povrh svega, znači da je sve prepustio Bogu, da Mu je zahvalan, da je dobro i da mu je samo taj način siguran i najizvjesniji. Dakle, hoće kazati da je sve u redu, na sve će stići i nema nikakva skrleta. U ajetu se dalje kaže da će ljudi dolaziti i na kamilama iznurenim, a to po Muhamedu Asadu implicira da je kod Arapa bio običaj mršavljenja konja i kamila kada ih za utrke pripremaju. Drugim riječima, dolazit će na brzim jahalicama.

A danas ljudi na hadž putuju autobusima i više avionima – tim „alu ptičurinama“ koje samo milostivi Bog drži u zraku. Kao i ptice, kako nam to Kur'an svjedoči. I zbog toga, recimo, čovjek se, vjernik ne bi trebao bojati leta avionom, jer sve to u zraku drži milostivi Bog – Ma jumsikuhunne illarrahmanu (Samo ih Milostivi drži u zraku, misli se na ptice). Uzgred budi rečeno, kako nam povijesni fakti govore, recentno se to moglo pročitati i u Karićevim „Pjesmama divljih ptica“, da naši konji ovdašnji, bosanski, nisu daleka puta podnosili, osobito ovog morskog, a značajnim se dijelom putovalo brodovima i lađama. Valjda ih morska bolest savladavala, pa se u tom putu vascijeli izlitaju i unerede i od njih ništa ne ostane.

Džaba je, naš konj mora ne podnosi! Tako se i motori u prijevoznim sredstvima mogu i znaju pokvariti, pa ljudi danima znaju na put ili povratak čekati. A gdje je tek gužva?! Zato je najsigurnija solucija i najbolji odgovor na sve to – „pješke“, kako kaže moj hadžija. Pa šta god to značilo! „Pješke“ – druge nam nejma!

Muhamed Velić za novinsku agenciju Patria