Christian Schmidt - svjetionik demokratije ili krstaški pohodnik

Piše: Dr. sc. Nermin Tursić

Mnogobrojne su reakacije na „Odluku o deblokadi formiranja vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine“ koju je na osnovu „bonskih ovlaštenja“ donio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt. Neke izjave i natpisi su „radikalni,“ dok se druge očituju u pomalo naivnom prozivanju visokog predstavnika da ne poznaje ustavnopravnu prirodu Bosne i Hercegovine, da ne poznaje podjelu država prema političkom sistemu, državnom uređenju ili da ne posjeduje neka druga elementarna državnopravna saznanja.

Takvi stavovi mogu biti vrlo opasni, jer ukoliko bi bili istiniti amnestirali bi namjeru i postupke Christiana Schmidta. U tom slučaj bi se isti kvalificirali kao kategorija neznanja što ni u kom slučaju ne korenspodira sa istinom. Naprotiv. Suvišno je tvrditi da visoki predstavnik ne posjeduje znanje koje posjeduje svaki „ozbiljan“ student pravnog fakulteta ili fakulteta političkih nauka. Bez imalo sumnje ili akademskog ponižavanja Visokog predstavnika treba istaći da „on“ itekako dobro poznaje formu države. Samim time, zna da Bosna i Hercegovina nije složena država (federacija) i da entiteti nisu federalne/državotvorne jedinice koje su svojevoljno konstituisale zajedničku državu.

Dobro zna visoki predstavnik da im je upravo iz te činjenice ustavotvorac oduzeo mogućnost institucionalnog predstavljanja na državnom nivou (ne postoji dom entiteta na državnom nivo,
kao što ne postoji dom kantona na entitetskom nivou, nego domovi naroda). Bez ikakve sumnje poznaje i sve anomalije i proturječnosti „dejtonskog“ ustavnopravnog sistema Bosne i
Hercegovine i njenog unutrašnjeg uređenja. U skladu s tim, za pretpostaviti je da zna kako u savremenoj „Teoriji države i prava“ pojam „Republika“ (koji je dodijeljen kao prefiks entitetu „rs“) karakteriše historijski i nacionalni prostor koji u složenim državnim zajednicama predstavlja supstrat koji oslobađa velikodržavnog hegemonizma i nacionalizma, kao što je poznato da pojam „Federacija“ (koji je dodijeljen drugom BH entitetu) predstavlja sporazumnu supranacionalnu zajednicu (u ovom slučaju etničku federaciju naroda, Bošnjaka i Hrvata).

Uz sve svoje proturječnosti zna g-din Schmidth da je Bosna i Hercegovina suverena i krajnje decentralizovana država. Upravo svoje pravno znanje jednostrano i sofisticirano koristi u nametnutim odlukama. S toga ne iznenađuje što u svojoj namjeri za širokom „legitimizacijom“ i javnim prihvatanjem njegovih postupaka, elemntima „pučke“ dopadljivosti tvrdi da je motiv za nametanje odluke isključivo baziran na nemogućnosti dogovaranja domaćih političara u procesu formiranja vlasti.

Također ističe da iza odluka stoji princip uzajamnog poštovanja, transparentnost političkih procesa, zaštita interesa građana i države Bosne i Hercegovine, rješavanja zastoja političkih procesa u entitetu FBiH, i da u svemu tome nikome ne pogoduje (bilo to nekom od konstituentnih naroda ili stranaka). Kako sam kaže, sve to radi uz puno poštivanje prava svih konstituentnih naroda i ukidanje diskriminacije kategorije „Ostali“. Pomalo je neshvatljivo da ovakve navode koristi kao opravdanje za vlastito postupanje dok je istovremeno izvršio suspenziju Ustava FBiH i time
na školski način uveo mehanizam pravne nesigurnosti. 

S toga je razumljivo pitanje: jesu li njegovi navodi i postupci istiniti i ima li izakulisanih namjera i radnji? U najkraćem, Cristian Schmidt je donio privremenu odluku koja je vrijedila za ovaj izborni ciklus (a koja će bez ikakve sumnje postati trajna bilo da se potvrdi kroz parlamentarnu proceduru, bilo da stupi na snagu pravnim automatizmom nakon jedne godine od njenog objavljivanja). Uveo je pravilo da Predsjednik FBiH može Predstavničkom domu parlamenta FBiH predložiti imenovanje Vlade FBiH uz potrebnu pismenu saglasnost jednog od dva (ili saglasnost od oba) potpredsjednika FBiH.

Za imenovanje vlade je potrebna prosta većina zastupnika. U slučaju da se dva puta ne potvrdi predloženi premijer i Vlada FBiH aktivira se mehanizam vanrednih izbora, čime se Parlament
FBiH i deset kantonalnih skupština smatraju raspuštenim. U tom slučaju se raspisuju novi izbori za ove nivoe vlasti, dok Predsjedniku i predsjednicima FBiH prestaje mandat nakon izabora novih.

U suštini bi se moglo zaključiti da se radi o pojednostavljenom procesu imenovanja entitetske izvršne vlasti. Međutim, kakva će daljnja praksa proizaći iz svega ovoga? Analiza pokazuje da se dosadašnje dejstvo „Odluke“ očituje u nekoliko postupaka. U konkretnom slučaju prilikom predlaganja premijera i imenovanja Vlade FBiH isključena je saglasnost potpredsjednika FBiH iz reda bošnjačkog naroda. Drugi postupak se očituje u tome da se ove radnje odvijaju u korist ojačavanja principa etničke demokratije i permanentnog pogodavanja samo jednom narodu i jednom političkom subjektu u FBiH.

Tačnije, nakon što je protuustavno „zaobiđen“ potpresjednik FBiH iz reda bošnjačkog naroda i završeno imenovanje Vlade FBiH, Cristian Schmidt je pravnim odredbama spriječio potencionalnu mogućnost da na istovjetan način „bošnjačka“ većina u Predstavničkom domu parlamenta FBiH „zaobiđe“ potpredsjednika FBiH iz reda hrvatskog naroda i formira Vladu FBiH. To je učinio uvođenjem „kontrolnog mehanizma“ koji se ogleda u činjenici da se u proces izjašnjavanja o vladi uključuje i Dom naroda, uz smanjeni etnički cenzus podrške „da glasovi protiv ne uključuju tri petine ili više delegata u jednom ili više klubova zastupnika konstitutivnih naroda“ (Promjena Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Amandman cxxxi).

To znači da HDZ BiH kroz vlastitu snagu kantonalnih skupština sa većinskim hrvatskim narodom matematički kontroliše broj delegata u Domu naroda FBiH koji je potreban za uspostavu Vlade FBiH. Na taj način je instaliran kao nezaobilazan politički subjekt u FBiH koji ima ulogu dodatne kontrole nad procesom političkog odlučivanja bošnjačkog naroda u ovom entitetu. Da paradoks bude veći, odluke koje karateriše majorizacijsko pogodovanje jednoj etniji i jednom političkom subjektu pravda brojkama (tvrdeći da isti trenutno ima pet ministara u Vladi FBiH, dok je prije intervencije participarao sa šest ministra). Da nije diskriminantno, bilo bi komično. Drugi dio „Odluke“ je posvetio izmjeni krivičnog zakona prema kojem će se kažnjavati svaki oblik manipulacije u izbornom procesu u oba BH entiteta, i to, sve u ime sigurnosti građana i evropskog puta države Bosne i Hercegovine.

Nema nikakve dileme da su nametnute odredbe samo prelazna rješenja ka konačnom cilju koji se očituje u zadovoljenju „hrvatskog“ interesa u Bosni i Hercegovini i uspostavi treće izborne
jedinice (trećeg entiteta) i sistema tzv. „legitmnog predstavljanja,“ u skladu sa zahtjevima službenog Zagreba i Dragana Čovića.

Sve to čini dok se poziva u ime očuvanja evropskih vrijednosti i poziva sve političke aktere na državnom nivou vlasti na dogovor oko ključnih pitanja, kao što su implementacija domaćih i inostranih sudskih presuda, rješavanje državne imovine, i svega drugog. Paradoks takvog postupka je što upravo poziva političke partije na kompromis i dogovaranje oko konačnih i izvršnih domaćih (ustavnih) i inostranih sudskih presuda (o kojima se u suštini ne pregovara, nego se iste izvršavaju) i time ponovo posredno pogoduje onim akterima kojima „etnički kompromis“ u potpunosti odgovara.

Jednostavno, da stvar bude gora, poziva na dogovor tamo gdje dogovora uopšte ne treba da bude (u pravnom sistemu), jer istog nema ili vrlo malo ima tamo gdje je istinski potreban (u političkim odnosima). Jasno da ponuđena vrsta kompromisa onemogućava instaliranje pravne države koja bi svojom snagom ugrozila matricu na kojoj trenutno funkcioniše pravno-politički poredak države Bosne i Hercegovine.

Ipak, na kraju treba shvatiti da nije rješenje demoniziranje OHR-a i pojedinih „zapadnih“ država, jer bi to bilo izrazito neodgovorno i u ime svih ranijih „pozitivnih“ odluka donesenih u korist države Bosne i Hercegovine. Ali, nakon svega je nemoguće oteti se sumnji u dobru namjeru g-din Cristiana Schmidta. Ona je proizvod dobro smišljene strategije kojom se nastoji oduzeti pravo autonomnog odlučivanja bošnjačkom narodu na entitetskom nivou, ali i spriječiti uspostavu svakog oblika građanskog uređenja koji bi štetio sada već pravno povlaštenim (mono)etničkim ineresima.

U skladu sa svime izesenim, zaključak rada se može postaviti u obliku pitanja, koja je svrha djelovanja Cristiana Schmidta u Bosni i Hercegovini, da uliva povjerenje državi i građanima i služi kao svjetionik demokracije ili je svojim postupcima funkciju Visokog predstavnika pretvorio u misiju savremenog krstaškog pohodnika? Odgovor bi trebao biti jednostavan.