Ko su kotorvaroški gospodari smrti: U dva zločina ubijeno više od 400 Bošnjaka civila

Po nalogu tužioca iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, pripadnici SIPA-e, na području Banja Luke, Kotor Varoši i Prnjavora uhapsili su šest osoba, piše novinska agencija Patria.

Šest uhapšenih za zločine su uglavnom oficiri Vojske RS Slobodan Župljanin, Boško Peulić, Janko Trivić i Aleksandar Petrović, Manojlo Tepić dok je Nedjeljko Đekanović bio šef Kriznog štaba Kotor Varoši.

Svi se terete za dva najteža zločina na području Kotor Varoši, za zločin na Korićanskim stijenama gdje je ubijeno 254 Bošnjaka i za ubistvo 150 zarobljenih muškaraca, civila u školi u Grabovici.       

Oficir VRS iz Kotor Varoši Slobodan Župljanin, je svjedočeći u slučaju Ratka Mladića, prvi put javno govorio o zločinu koji se dogodio nakon što je Vojska bosanskih Srba, početkom novembra 1992. godine, uhapsila 150 bošnjačkih muškaraca i zatvorila ih u školu u Grabovici. Navodno, po Slobodanu Župljaninu pobili su ih osvetoljubivi srpski civili.

Humanost, pa zločini 

Župljanin je, inače, bio komandant Drugog bataljona 122. brigade VRS. Zločini koji su napravljeni u Kotor Varoši su po Tribunalu u Hagu imali razmjere genocida. Njegov nadređeni je bio pukovnik Boško Peulić, komandant 122 bigade RS. Kasnije će biti prekomandovan u Doboj. Drugi oficir kotorvaroških jedinica bio je major, pa kasnije pukovnik  Janko Trivić, koji je bio komandant operativne grupe Vlašić, te lokalni zapovjednik VRS Manojlo Tepić.

Župljanin je javno lagao na svjedočenju odbrane Ratka Mladića pred Tribunalom, tvrdeći da su pripadnici njegove brigade odigrali "pozitivnu ulogu" kada su u avgustu 1992. godine pružili pomoć nekolicini muslimanskih civila iz Prijedora koji su preživeli masakr na Korićanskim stijenama gdje su likvidirana 254  muškarca, koji su zarobljeni kao bošnjački civili.

Još jedan drugi teški zločin na području Kotor Varoši dogodio se početkom novembra 1992. godine nad oko 150 zarobljenih muslimanskih muškaraca, koji su odvedeni u školu u Grabovici i likvidirani. Svjedok u izjavi odbrani nije ni pomenuo taj zločin, ali mu je tužiteljica Kamila Bajbls (Camille Bibles) u unakrsnom ispitivanju postavljala pitanja gotovo isključivo o tom užasnom zločinu.

Predočila je izvode sa zasjedanja Ratnog predsjedništva Kotor Varoši iz kojih se vidi da čelnici opštine, u prisustvu svjedoka i drugih pripadnika vojske, prvih dana novembra 1992. govore o zarobljavanju 150 Muslimana iz Večića. Na jednom od sastanaka se navodi da će o njihovoj sudbini odlučiti četiri oficira VRS – Župljanin, Pejić, Balaban i Novaković.

Župljanin je tada prebacio odgovornost na Prvu kotorvarošku brigadu i njenog komandanta – pukovnika Novakovića – u čijoj su nadležnosti bili zatočeni Muslimani tokom boravka u školi u Grabovici.

Od 4. novembra 1992. zarobljenici iz Večića se više ne spominju na sastancima Ratnog predsjedništva Kotor Varoši. Tužiteljica sugeriše da je to zato što su dan ranije strijeljani. Iz bilješki se vidi da se razmatra samo formiranje komisije koja bi se bavila "ratnim plijenom", odnosno skupljanjejm novca i dragocenosti oduzetih od žrtava, a navodi se i da će biti preduzeta "asanacija terena" i "čišćenje škole" u Grabovici. U izvještajima je vidljivo da je Đekanović dolazio u školu upravo u vrijeme kad se “čistila” od leševa i krvi.

Stradanje zbog pisanja istine

Tužiteljica Bajbls je pitala Župljanina šta je sa tijelima ubijenih, jer ostaci nisu pronađeni. Rekao je da se pričalo da su pokopana "negde prema selu Plitska".

U jednom intervjuu, u novembru 1992., nakon zločina, Župljanin je izjavio da su se muslimanski ekstremisti iz Večića "sreli sa sudbinom koju su zaslužili". Time je odredio razmjere svoje humanosti.

I Đekanović je, praktično, sam sebe optužio svjedočeći u korist Stojana Župljanina. Tada je pred Tribunalom priznao da je on bio u Osnovnoj školi Grabovica nakon strašnog masovnog zločina, a ne Stojan Župljanin.

Boško Peulić, pukovnik VRS, bio je direktno umiješan u stravični zločin na Korićanskim stijenama, kada su zarobljeni Bošnjaci strijeljani nad provalijom, a neki od njih pokušavali se spasiti skokom u ambis. Upravo o Peuliću i učešću njegove jedinice u zločinu na Korićanskim stijenama  pisao je svojevremeno novinar Željko Kopanja. Nakon upravo tih hrabrih tekstova, Kopanja je u atentatu teško osakaćen.