Dan kada se obilježava ubistvo Vukovara

Gotovo tri sata trebalo je koloni da stigne od vukovarske bolnice do groblja. Tri sata nepregledna procesija ljudi koračala je od jednog do drugog mitskog mjesta. Nije to tiha kolona, ne šuti se u njoj. 
Molitveno društvo broji krunicu, "Zdravo Marijo, Majko Božja", mrmljaju.

Drugi svakome ko ih želi slušati pokazuju gdje se šta događalo za vrijeme bitke za Vukovar. Treći, a među njima je najlakše prepoznati raseljene Vukovarce koji se grle, rukuju, ljube i smiju. Nisu se odavno vidjeli. Preživjeli su još jednu godinu, došao je još jednom dan kada se susreću s nekadašnjim sugrađanima, sa suborcima, s ljudima koji su im nekada bili susjedi.

Službeni naziv marša je Kolona sjećanja. Njima je to, međutim, kolona podsjećanja. Susreti s dragim ljudima ih podsjećaju da su nekada bili građani Vukovara, da su nekada bili stanovnici istoga grada.

-Vidi gore, ova dvojica su moji, najednom vikne djevojka. Okrećemo se za njenim glasom i gledamo koja su to dvojica njeni. Stoji pod popisom nestalih, proteže se desecima i desecima metara, gusto štampana imena i prezimena. Smije se, prijateljice je fotografiraju pod imenima njenih nestalih. Imat će sliku da je podsjeća.

Iz vukovarske bolnice vojnici JNA i raznih četničkih paravojnih družbi izveli su ranjenike, bolničko osoblje i nešto građana koji su se nadali da će tamo naći spas. Odveli su ih i više od dvije stotine ubili. Oni sretniji završili su u koncentracionim logorima preko Dunava. Mnogi se danas nisu vratili.

U dvorištu bolnice, u kojem su se odvijali posljednji mučni trenuci vukovarskog otpora i u kojem je oficir JNA lagao da nikome neće nauditi, danas nije bilo gužve. Otkako je prije dvije godine Kolona sjećanja raskoljena na državnu i prosvjednu mnogi nisu sigurni je li i mjesto u dvorištu ili je bolje da himnu, recitacije i pjesme mornaričke klape slušaju na cesti i gledaju na video zidu. Dvorište je ionako premalo da bi primilo sve koji se priključuju koloni.

Gotovo tri sata treba koloni da stigne od bolnice do groblja. Od jednog mitskog mjesta do drugog. Nije to lagan put. Uz cestu se nudi okrepa. Poduzetniji stanari usputnih kuća nude rakiju po pet kuna za čašicu. Da se obnovi snaga na putu prema groblju.

Mnogi nakon okrepe odustaju i odlučuju se počast umrlima odati uz šank. U Vukovaru nema ni jednog slobodnog stola u kafićima. Živo je u njima, barem na ovaj dan. Dan kada se obilježava ubistvo grada, piše Index.