Članak

U politici nam trebaju najbolji i najčestitiji među nama

Izborni sistem mora ojačati institucije, vladavinu zakona i zaštitu ljudskih prava

Mr.sci Adis Arapović, politolog, projekt menadžer CCI-ja, na svoj specifičan način komentira najave promjena izbornog zakonodavstva, nedostacima izbornog procesa, istovremeno govori o političkoj dvoličnosti,  o razlozima potpune neodgovornosti , lakrdiji u novom Zakonu o finansiranju stranaka,  o tome šta nas to drži zarobljene 20 godina u jednom neriješenom stanju. Arapović, za razliku od većine drugih, na svaku i najmanju dilemu nudi i prijedloge za rješenja i pokazuje izlaze iz ovoga stanja   

Patria: Bili ste u pravu kad ste nedavno rekli da se lokalni izbori moraju održati sljedeće godine. Iako je riječ o Ustavnim odredbama, naši politički lideri su već počeli samouvjereno govoriti o odgađanju izbora do 2018. godine. Bilo je to tragično neznanje i arogancija od ljudi koji predstavljaju ovu državu. Jedan od njih je čak rekao da se pregovara o odgodi izbora. Zašto nije bilo reagiranja od onih koji su dužni štititi Ustav i zakone ove zemlje?

Arapović: Mislim da je pokušaj nametanja ideje o odgađanju lokalnih izbora bilo bacanje prašine u oči, jeftin pokušaj taktičkog manevra i ispipavanja pulsa javnosti. Još uvijek nema stvarne prijetnje Ustavu i demokratskom poretku, jer ova nedorečena, amaterska i politikantska ideja bez mnogo napora može se osporiti i u stručnoj debati, ali i pred Ustavnim sudom.

Da rezimiram svoje ranije stavove o ovome. Ne može se retroaktivno produžavati politički mandat, koji je Ustavom ograničen na 4 godine, samo zato jer su vlasti navodno posvećene reformama, pa bi ukinuli  izbore. Ne može tobožnja ušteda na neprovođenju izbora nekoga amnestirati odgovornosti spram birača. Po toj retrogradnoj boljševičkoj logici, hipotetski bi mogli svim političarima mandate produžiti ne za dvije već za 20 godina. Uštede bi bile mnogo veće i ne bi bilo nikakvih predizbornih kampanja dvije decenije, pa bi se moglo raditi šta je kome volja, bez rizika da se na izborima izgubi moć i privilegije. Ukoliko nije bilo nikakve reakcije PIC-a, OHR-a ili CIK-a, pretpostavljam da aludirate na njih, vjerovatno su i sami procjenili da je to pucanj u prazno.

Patria: Branko Petrić, predsjednik Interresorne radne grupe za izmjenu izbornog zakonodavstva,  priznaje da je izmjena Izbornog zakona teško izvodljiva u kratkom roku, da neće biti moguće ozbiljnije promjene Izbornog zakona, jer je u pitanju i promjena Ustava, zakona i općinskih statuta. Ipak je najavio da je jedna moguća promjena na lokalnim izborima povećanje cenzusa sa tri na pet posto i stranačkog cenzusa na 10 posto. Zašto je moguća jedna promjena, a druga nije? Jeste  li vi za nekakve djelimično promjene ili za potpune promjene Izbornog zakona BiH?

Arapović: Već nekoliko godina zagovaram donošenje potpuno novog Izbornog zakona, uključujući korekcije Ustavnih odredbi koje su dio izbornog sistema. Besmislene su kozmetičke promjene, jer one uglavnom idu u korist većim i vladajućim političkim strankama, koje unazad 10 godina, izuzev tzv. ženskih kvota, nisu ni dozvolile bilo kakva suštinska unaprjeđenja izbornog sistema, već naprotiv - ili su pokušavali ili su uspjevali derogirati dobra rješenja zarad partikularnih stranačkih ili ličnih interesa, pa već nekoliko izbornih ciklusa živimo pod nelegalnim i/ili nelegitimnim vladama.

Npr. u Vijeću ministara nema Ostalih, iako Ustav kaže da ih mora biti! Vladi entiteta RS fakturira se politička korupcija pri vlastitom imenovanju. Federalna Vlada krši Ustav političkim silovanjem, a Zakone mijenja kako bi ih usaglasili s Uredbama, što je nebulozna diktatorska praksa. Najbolji primjer za gore izrečenu tvrdnju jeste razvlašćivanje CIK-a kroz novi Zakon o sukobu interesa, prema kojem nekakva parlamentarna politička komisija tobože utvrđuje sukob interesa svojim stranačkim kolegama ili šefovima, kojima, uzgred, u partijskoj hijerarhiji drže svijeću.

Zakon o finansiranju političkih stranaka još je jedan dokaz neodgovorne lakrdije.

Zbog čega finansiramo stranke iz budžeta kada znamo da su upravo one najveći generatori političke i korupcije velikih brojeva? Dvadeset miliona maraka godišnje, koliko se baca u partijske bunare bez dna, značajno bi podiglo životni standard penzionerima ili porodiljama. Za njih nema novca, ali ima za stranke, jer stranke o tome odlučuju.

Ista matrica na snazi je i kod reforme Izbornog zakona. One reforme koje ne odgovaraju vladajućoj većini, biće proglašene u loše ili neizvodljive ili skupe ili likvidirane manjkom „političke volje“,  što je univerzalna amnestija svakoga od svačega. Stoga, pozivam EU da reformu izbornog sistema proglasi u politički prioritet prvog reda, jer ne mogu zamisliti razmatranje kandidatske aplikacije sa ovakvim diskriminatorskim Ustavom i Izbornim zakonom koji podstiče aparthejd, korupciju, političke krize...

Patria: Šta u ovakvim političkim odnosima znači povećanje cenzusa na pet posto? Naime, čini mi se da se svojevremeno enormna moć nacionalnih stranaka pokušavala suzdati mogućnošću učešća više manjih stranaka u formiranju vlasti. Sutra bi mogli dobiti poptuno „nacionalizirane“ partije u parlamentima. Plašim se da bi time predstavnički domovi postali duplirani, samo posredno izabrani domovi naroda. 

Arapović: Povećanje cenzusa na 5%, skriveni je instrument prelaska s proporcionalnog na većinski izborni model. Ili većinski ili proporcionalni model je temeljna i prva karakteristika svakog izbornog sistema. Niži cenzus znači više pluralizma i kvalitetniju proporcionalnost, pa time i legitimitet. Viši cenzus znači blokovsku političku ponudu i kretanje ka većinskom sistemu raspodjele mandata, što ne preferira nijedna složena i multietnička država svijeta. Zato je ovo kontroverzno pitanje i nosi nekoliko dobrih i nekoliko loših scenarija. Ukoliko bi se to primjenilo na lokalnim izborima, vrlo malo ili nimalo npr. Bošnjaka osvojili bi mandat u skupštinama opština u entitetu RS, čime bi se politički dovršilo etničko čišćenje.

Dakle, mogu se npr. osigurati „konstitutivne kvote“ u lokalnim parlamentima, kao što postoje za učešće nacionalnih manjina. To je onda prostor za multietničke liste kod svih stranaka, pa ove kvote strukturalno narušavaju monoetničku izbornu paradigmu.

Na višim nivoima, podizanje cenzusa na 5% neminovno vodi ukrupnjivanju političke scene i vrlo vjerovatno dvopartijskim ili bipolarnim blokovima u RS-u, unutar većinski bošnjačke teritorije, te apsolutnoj dominaciji HDZ-a na većinski hrvatskoj teritoriji.

Kome dakle odgovara podizanje cenzusa? Isključivo stranakama oko kojih će se formirati ovi blokovi, a to su SNSD, SDS, SDA i HDZ, te u perspektivi SDP. Svi ostali moraće prihvatiti ulogu satelita koji će prije ili poslije biti asimilirani ili će nestati s političke scene, do pojave političke alternative.

Međutim, druga krajnost su potpuno nefunkcionalne ili krajnje nestabilne kantonalne skupštine, kratkotrajne vlade, prevladavanje ličnih i mikropartijskih intersa nad javnim interesom, itd. Podizanje cenzusa će nužno voditi i programskoj i ideološkoj profilaciji stranaka, a potom predizbornih koalicija s matičnom strankom u sredini, pa će nakon dvije decenije birači početi glasati za ideologiju, vrijednosti i program, nasuprot sadašnjeg „ničeg“.  

Patria: Ko je sve član ove interesorne grupe za izmjenu Izbornog zakona? Ko je sve uključen u rasprave o promjenama Izbornog zakona? Kakvu bi vi javnu raspravu željeli vidjeti po pitanjima izmjena Izbornog zakona BiH? 

Arapović: Izborni zakon je nakon Ustava temelj demokratskog poretka. Njegov sadržaj stoga ne može diskreciono odrediti ni nekakva ad-hoc radna grupa, sačinjena od po tri člana ispred Predstavničkog i Doma naroda, Vijeća ministara i CIK-a, ni trenutna politička većina u državnom parlamentu. Ovaj Zakon mora biti plod šireg društvenog konsenzusa, pozicije i opozicije, lijevih i desnih, uz uvažavanje stavova stručne javnosti, civilnog društva i izborne administracije. Zašto ne bi referendumom odlučivali o kritičnim tačkama novog Izbornog zakona ili njegovih Ustavnih elemenata? Zašto stranke bježe od neposredne demokratije o ključnim pitanjima za državu i naciju? Gdje je mogućnost kardinalne greške ili manipulacije veća – kada o Zakonu odlučuje 30-ak ljudi u parlamentu ili 3 miliona građana? Na reformi izbornog sistema dokazivaće se demokratska zrelost i politički napredak, kako političkih aktera, tako i društva u cjelini.

Patria: Kako provesti Odluku Strazbura „Sejdić – Finci“? Tu se podrazumijevaju i odgovori riješenim apelacijama „Pilav“ i „Zornić“. Postoji li mogućnost da se u izbornom procesu odvoji kolektivno od građanskog? Kako konačno prevladati stalnu suprotstavljenost našeg izbornog procesa sa konvencijama o ljudskim pravima.

Arapović: Prvo, ne mislim da treba odvajati kolektivo od individulnog, već upravo suprotno - integrirati i balansirati udio jednog i drugog principa. Pokušaj da jedno dominira nad drugim drži nas zarobljenim 20 godina. Ne može biti dominacije bilo kojeg principa, a da to potraje i donese dobro.

Nema naprednog društva i države u svijetu, posebno u Evropi, a da su individualna prava podređena apstraktnim, manipulativnim kolektivnim pravima. To je ključna osobina diktatura, fašizama i komunizama, sa svim njihovim savremenim derivatima. Ko god slijepo insistira na kolektivizaciji, prikriveni je komunista ili fašista, s ličnim interesima ispred svega.

Gdje je izlaz? Gornji domovi parlamenata su ključna mjesta zaštite kolektivnih interesa širom svijeta. S druge strane, potpuna zaštita ljudskih i političkih prava, što je sastavnim dijelom i našeg Ustava, recept je uspostavljanja granica individualnih prava. Vitalni nacionalni interesi moraju biti modelirani, oživotvoreni, precizirani, reducirani i dati na suverenu zaštitu ojačanim i legitimiranim Domovima naroda ili sličnim tijelima na svim nivoima, ako treba do općinskog, ali na način da se bave samo kritičnim pitanjima, a ne svakim zakonom i odlukom koja dođe u Parlament.

Ne može Dom naroda biti paraleleni Predstavnički dom sa istim prerogativima, plus, etničkim vetom. Sva ostala politička tijela moraju biti na izbornom tržištu i popunjavati se tako što svi građani imaju jednako aktivno i pasivno biračko pravo, bez redukcije po osnovu nacionalne ili teritorijalne pripadnosti.

Patria: Predlažu se poluzatvorene liste za povećanje spolne ravnopravnosti u izborima. Čovjek se upita šta je sa kompenzacijskim listama, zar one nisu  mogle imati tu svrhu? Kakva je uopće sudbina kompenzacijskih lista u izmjenama Izbornog zakona BiH, da se govorilo o tom pitanju?  

Arapović: To su ustvari blokirane poluzatvorene liste, gdje se biračima ne daje mogućnost preferencijalnog glasanja, tj. ukida se mogućnost da neko sa niže pozicije na listi voljom glasača dobije najviše glasova i bude izabran. Spolna ravnopravnost je providan i lažan argument za istinsku ambiciju vrhova stranaka da ukinu preferencijalno glasanje, koje im smeta jer građani biraju koga oni smatraju dobrim, a ne koga im stranke serviraju. Da, zastupljenost žena se može osigurati prema postojećem modelu, i preko kompenzacionih listi koje ustvari mogu biti dodatne ženske liste.

Takođe,  može se propisati obavezna „ženska kvota“ u parlamentima, pa bi bez obzira na osvojeni broj glasova na svaki drugi ili treći osvojeni mandat morala doći jedna žena sa stranačke liste. Time bi stranke imale jednaki broj mandata, ali i obavezan broj žena u parlamentima. Dakle, zatvaranje listi ne pokušava se zbog žena, već zbog političke pohlepe vrhova stranaka da mandate dobiju isključivo lojalni kadrovi, bez nužnog legitimiteta kod glasačkog tijela. Konkurencija, nadmetanje, izvrsnost, plemenitost, pridobijanje glasačkog tijela vlastitim kvalitetom, bilo bi potopljeno agresivnim političkim marketingom koji bi likvidirao najbolje kandidate u korist partijskih vojnika.   

Patria: Kako riješiti Mostar ovog stanja totalne segregacije i apsolutne diskriminacije dva od tri naroda? Kako dati Brčacima prava za gornje domove kakva imaju i ostale lokalni nivoi?

Arapović: Kada se promjeni kvalitet političkog predstavaljanja tih diskriminiranih naroda, riješiće se i pitanje Mostara. Ne vidim veliko nezadovoljstvo trenutnim stanjem u Mostaru kod političkih predstavnika. Kao da svima odgovara kontrolirani haos. Kao da su se i ljudi pomirili s neredom kao normalnim stanjem. Kada prestanemo pristajati na nered, nereda će nestati. Principijelno, ne možete na jednom nivou, gdje ste manjina, zagovarati decentralizaciju, a na drugom, gdje ste većina centralizaciju, bez obzira da li se predstavljate kao jedan od lidera Bošnjaka ili Hrvata. Dakle, sve što jedni imaju na višem nivou, drugi moraju imati na nižem. Trebamo se utrkivati u čojstvu, u zaštiti slabijeg od jačeg, pa neće biti ni majorizacije ni dominacije, jer oboje dugoročno donosi samo štetu.   

Prilikom reformi Ustava i izbornog sistema, biračima iz Brčkog sa federalnim državljanstvom može se osigurati političko predstavljanje ili kroz tuzlansku ili posavsku kantonalnu skupštinu, što je teže normirati, ili direktno kroz garantirana mjesta u federalnom Domu naroda, a time posredno i u državnom.

Patria: Ako bude mogućnosti samo djelimičnih izmjena Izbornog zakona BiH, kako najavljuje Petrić, šta mogu biti prioritetne promjene? Je li to, za početak, smjenjivost kadrova, raspuštanjem i opozivom sa svih izabranih funkcija. Vjerujem da bi te mogućnosti mogle ojačati institucije, odgovornost i rad izabranih.  

Arapović: Da, uvođenje instituta vanrednih izbora za sve neposredno izabrane organe na Općim izborima smatram prioritetom prvog reda. Preciziranje procedura, skraćivanje rokova za provedbu izbornih rezultata i vanredni izbori kao instrument političke deblokade i sankcioniranja političke neodgovornosti iz temelja bi uzdrmale uljuljkani establišment svjestan da između dvaju izbora nema gotovo nikakve sankcije za urađeno ili neurađeno. Takođe, uvođenjem elektronskog glasanja ili barem brojanja listića, riješili bi se gotovo svi problemi sa manipulacijama u biračkim odborima, rezultati izbora znali bi se istu noć kada su i održani, a povjerenje građana u izborni proces podiglo bi i stopu izlaznosti, što je temelj progresa i preslikavanja stvarne i većinske volje građana u političke institucije.

Patria: Možemo li mi uopće dobiti sa ovakvim političkim i svakim drugim odnosima bilo kakve demokratske promjene. Naime ovaj sistem više liči na skup segregacijskih konstrukcija. Najmanje na ono za šta se lažno predstavlja:  na spontani haos zbog nesnalaženja u demokratskim procesima.

Arapović: Tako je. Bez ovih nekoliko suštinskih promjena o kojima sam govorio, ova zemlja će idalje biti neuspješna i vjerovatno trajno ugrožena politička apstrakcija. Novi izborni sistem mora ojačati institucije, vladavinu zakona i zaštitu ljudskih prava. Pretjeralo se s koncentracijom moći unutar političkih stranaka, pojedinaca koji njima upravljaju, te drugih koji su s ovim pojedincima poslovno vezani. Nejednakosti i nepravde rastu, što neminovno vodi u socijalnu, pa u političku destabilizaciju i slom nakaradnog i nepoštenog poretka. Klanovska partitokratija mora biti pobjeđena demokratizacijom i meritokratijom. Najizvrsniji i najčestitiji među nama moraju postati politička alternativa ili u postojećim ili u novih strankama. Dvije decenije gajimo kulturu nerada, ispodprosječnosti, korupcije, klijentelizma. Kada se  moralno pročistimo, politički opismenimo i patriotski ohrabrimo izaći ćemo iz vlastitog srednjovjekovnog mraka.   

 

 

#Intervju