Reforme su pokriće za nastavak otvorene pljačke javne ili narodne imovine

Cijena rada ili nadnica prema klasicima ekonomske teorije je tržišna kategorija. Preko nadnice se najbolje sagledavaju sve suprotnosti između rada i kapitala.

Radnička klasa 19. i 20. vijeka  organizovana kroz sindikat i partije  „krvavo“  se borili za svoja prava. Parola „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ dobro je poznata na ovim našim balkanskim prostorima. U modelu društva koje je iza nas imala je  svoje razne izvedbene pojave.  Pretočena je u praksu savremenih tržišnih ekonomija i ekonomija birokratsko- etatističkog društva .

Sadašnja prezentacija cijene rada, profita i viška rada  poprima obilježja  iskrivljenih interpretacija apologeta sistema. Najsuroviji oblik eksploatacije i devastacije društva  i ekonomije dešava se na prostorima  BiH.

Reprezentativni pristup je na užem lokalitetu Tuzle i okoline koja ima obilježja administrativne jedinice  - kantona, decentralizirane i asimetrične države Bosne i Hercegovine. Tuzla  je u širim balkanskim prostorima  nosila  oreol radništva i revolucionarnosti. U tranziciji i opštoj devastaciji ekonomskih resursa je u vrhu,  što je karakteristika društava u propadanju.

Ozbiljnu konkurenciju ima u drugom, manjem entitetu  BiH. I dok  manji  entitet  Republika Srpska u asimetričnoj državnoj tvorevini BiH rapidno propada, Tuzla kao decentralizovana jedinica sa kantonom,  na tragu je da osvoji sam vrh loših ekonomskih učinaka na razini zbira deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine.

U ogledalu  svakodnevni zbivanja najnovija je najupečatljivija. Agonija radnika  nekada moćnih privrednih  društva: „Konjuh“ Živinice , „Livnici“ Tuzla  se nastavlja, te poprima  već viđeni  scenarij  u privrednim  društvima „ Aida“ Tuzla  i  „Tvornici transportnih uređaja“ Tuzla.

I sve bi bilo „normalno“ da  se sami procesi ne dešavaju pod sistemskim okvirom države koja lažno reformiše tržište rada. Plaćenici u domaćim ekspertima i savjetnicima su postali prava napast  koja entitetskim  vladama utiru put do mentora koji iz daljine mašu svežnjima lažnog novca  kako bi se popunile silne rupe potrošnje u javnom sektoru.

Nosioci vlasti  entiteta  u likovima premijera  sebi su  dodijelili nezahvalnu ulogu  nosioca reformi misleći da  su reforme same sebi cilj. U suštini reforme su pokriće za nastavak  otvorene pljačke  javne ili narodne imovine .

Sudionici ovih reformi u političkom sistemu BiH su političke stranke koje poprimaju oblike dioničarskih društava. Apologete sistema, u silnim ekspertima i savjetnicima  su sluge u lažnom predstavljanju njihovih političkih programa  njihovih interesnih skupina.

Stoga je bh. javnost u posljednje vrijeme zapljusnuta  beskrupuloznim izjavama  vodećih javnih ličnosti koja se graniči sa fantastikom  kojoj nema kraja i prelazi u paranoju i laž. Laž koja se plasira narodu od tzv. smanjenju  plate kantonalnom premijeru od 17 KM do opravdanja za promidžbu u javnu funkciju  na kriteriju  tzv. poznanstva, do pečata na ličnoj akviziciji u  banci za kredit u nekretnini  i najmu kao pokriću anuiteta istog.

U događajima koji su se  desili u posljednje dvije godine, 2014.-2016.,  od dana izvedene „Tuzlanske februarske revolucije“  jedini svjedok koji  svjedoči  devastacijom svega  je devastirana  zgrada „Sodaso holdinga„ Tuzla , koji je u boljim vremenima bilo simbol tuzlanske hemijske industrije.

Kao živi svjedok svih ovih procesa, ljudi i zgrade, mogu potvrditi da se u ove dvije godine desilo nešto  što je još gore. Gore od goreg je ono što postaje zvanično mišljenje države da se  „država može praviti bez naroda“.

Osionost vlasti se ogleda o napuštanju bilo kakvog socijalnog dijaloga sa širokim narodnim masama koje bi mogle pokrenuti društvene procese naprijed. Očito vlast je zaslijepljena lažnim obećanjima u tzv. kreditima  u ime države i naroda kojim je zalog narodna imovina.

Stoga vremenska distanca od dvije godina od  dešavanja koja su započela u Tuzli, daju za pravo zaključku  da je na sceni  proces koji ulazi u svoju višu ili završnu fazu. Ne iznenađuje što  nosioci vlasti postaju sve beskrupulozniji, bezosjećajniji. Izvršioci ovih zadatak se regrutuju iz najniže sfere  društvenog taloga tzv. tranzicijsko pljačaških skupina raznih profila sa bogatim dosijeima i zaslugama za pljačku narodnih dobara.

Sa vremenske distance od dvije godine sada je sve jasnije. Sudionici procesa su ostali na sceni  u nešto promijenjenim ulagama. Moć sindikata i poslodavaca se polahko topi. Vlast postaje  sve okrutnija u svojim namjerama i nema ulogu da se bilo kome pravda. Za sve poteze ima  „pečat“ izbora koje je legitimno dobila i dobijat će u svakom narednom ciklusu bez obzira da li se isti odvijao u dvije ili četiri godine.

Piše: Prof.dr. Izudin Kešetović