Krvnikov trag se konačno završio

Piše: Sead Omeragić, specijalni izvještač Patrije iz Haga

Presuda Radovanu Karadžiću je izrečena u četvrtak, a već sutradan ujutro Majke Srebrenice, te oni koji vode brojna udruženja žrtava počeli su napuštati Hag. Ispražnjen je mali hotel Bulevar (Bouleward) na samoj obali Ševeningena. Od sinoć je snažan gotovo olujni vjetar podigao Sjeverno more. Za mene kao izvještača Patrije Hag je danas pusto mjesto. Sve vrijeme se ovdje gledalo, onako usput, kakvo je vrijeme u Bosni i posebno Sarajevu.

Kad su dolazili predstavnici žrtava, to su bili susreti onih koji stalno dolaze na haške presude. Prvo sam upoznao Tobijasa i Mariju Werle. Radi se o starijem bračnom paru iz Švicarske, koji ne prestaje neku svoju borbu za bosansku pravdu. Gospođa Marija je rodom iz Vijake kod Vareša. U ratu su radili kao humanitarni radnici a onda su zarobljeni od Karadžićevih jedinica, proglašeni špijunima i zatvoreni u zloglasnu Kulu. Nakon pola godine oni su odlično upoznali srpski režim. Bili su svjedoci zlodjela tog režima i do danas redovno dolaze na presude u Tribunal. U međuvremenu su kupili neki stančić u Sarajevu  i svaki trenutak koriste da se "dokotrljaju" do Bosne i Hercegovine. 

Tobijas Werle sjajno priča bosanski, maternji mu je njemački, a engleski perfektno govori. Kad su iz osoblja Tribunala rekli da neće biti moguće slušati bosanski prevod, upravo on se pobunio i prebačeni smo u prostoriju koja je direktno gledala u sudnicu na nekoliko metara od Sudskog vijeća i Karadžića.

Trenuci hapšenja Florens Hartman

Kad su se pojavile Majke Srebrenice, a i kasnije, gdje god su se pojavile, ljudi su iskazivali poštovanje prema njima.

Dan prije čitanja presude, dok sam se vrtio oko Tribunala primjetio sam da radnici šišaju travu i detaljno čiste prostor oko zgrade. Ogroman broj zvanica, nekih 55 diplomata se očekivao na presudi.

Ali, trenutak kada smo stigli pred Tribunal na dan presude, negdje oko 12 i 30  bio je dramatičan. Prema protokolu svi gosti bili su dužni biti pred zgradom u 13 sati. Oko stotinjak ljudi je došlo pred zgradu sa nekoliko zastava Bosne i Hercegovine. I onda je nastao haos. Pred Tribunalom se iznenada pojavila Florens Hartman (Florence Hartmann). Uspio sam saznati kako je svakako željela biti na ovoj presudi i uspjela se ubaciti na prezime svog supruga. Tu su se odmah našli policajci koji su je željeli uhapsiti. Neko je uzviknuo: “Ne dajmo je” i dva krupna Bosanca i pet-šest prisutnih su je opkolili. Nastalo je dramatično guranje i gomila se pomjerala.

Jedna od Majki Srebrenice mi je kasnije dramatično pripovijedala kako se u tom guranju Florens oslonila na nju.

- Bila je leđima okrenuta a ja sam osjetila strašno lupanje njenog srca. Te udarce njenog srca još osjetim - rekla je i obrisala suzne oči.

Florens Hartman su, dok sam stajao pred samim vratima, dvojica čuvara snažno gurala naprijed. Čuo sam kako govori: “Zašto ovako brutalno pa ja sam samo žena”.

U očajanju sam gledao tu scenu. I priznajem da sam se uplašio i nisam reagovao makar sa riječima molbe tim ljudima ili utjehe za Florens.

Ušli smo i prošli stroge sigurnosne provjere. Samo nas još nisu okrenuli naopako i istresli. Ali čekala nas je još jedna provjera, na ulazu pred salama za praćenje čitanja presude.

I dok smo čekali tu drugu provjeru, pored nas je uredno ušetao O-Gon Kwon, smješkajući se tim kratkim istočnim osmijehom. Samo sat vremena prije presude. Oko publike u toj sobi poredali su se policajci, njih pet šest. Sagneš se i odmah privučeš njihovu pažnju.

Dotakao me je Ekrem Tucaković, urednik Preporoda i pokazao glavom prema Luki Karadžiću, Radovanovom bratu, za kojeg sam mislio da je u zatvoru zbog, navodno, smrtnog saobraćajnog udesa koji je skrivio. Ko zna, možda je i pušten zakratko. Neko je dobacio da je ipak, Karadžiće najsigurnije držati iza rešetaka.

Noć sa Hasanom i Muratom

Nema sumnje da je presuda došla kao olakšanje. Ali, bilo je u tom čitanju gotovo malog haosa. Naime, predsjednik Vijeća je izmiješao svjesno tačke optužnice i nije ih čitao redoslijedom, nego je Srebrenicu ostavio za kraj. Slušao sam i samo čuo “istrebljenje, istrebljenje”... Te večeri sjedio sam sa Muratom Tahirovićem i Hasanom Nuhanovićem. Hasan je objašnjavao kako je moguće da genocid bude teža riječ od istrebljenja, da mi zločine protiv čovječanstva prevodimo kao zločine protiv čovječnosti, dajući toj strašnoj kvalifikaciji neku vrstu blažeg oblika.

Odmah nakon suđenja i te večeri Majke Srebrenice su bile nesretne i tužne. Na njihova lica se navukao očaj.

Neke od njih su dale izjave i plakale pred kamerama BBC-ja.

Kad sam stigao u Bulevar hotel, gdje su sve bile smještene, prišao sam im dok su sjedile u restorančiću u staklu. Čuo sam ih kako se sjećaju trenutaka posjete Naseru Oriću koji im je rekao da su mu produžile život i da je svakog očekivao samo ne njih.

Čulo se i da se sam glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz) pita zašto Majke Srebrenice nisu zadovoljne presudom.  

Nekih sat vremena kasnije, jedna od tih Majki Srebrenice rekla mi je kako je slušala presudu i čula riječi, riječi i samo riječi. I u sebi je ponovila: "Pa ovo su samo riječi, a mojih najdražih nema i nema više mog života i nema opravdanja za moj život. I nema riječi koja će odstraniti bol."

Priznala mi je da je sa čitanjem presude sve svoje muke preživljavala iznova. Jednako kao i sve majke. I nešto kasnije su postale svjesne snage koja se nalazi iza ove presude.  

Čitam od jučer izjave srpskih zvaničnika, koji su očajni zbog ovakve presude. Čitam i izjave nekih Bošnjaka. I ne mogu da vjerujem u količine podudarnosti nezadovoljstva.

Pitam se samo kako je to moguće?

Nedavno sam pročitao knjigu lova na zločince od novinara Julijana Borgera “Krvnikov trag”. Krvnikov trag se ovdje završio. Nešto se značajno dogodilo.

Jedan od mojih prijatelja me je upitao: Šta ćeš reći svojima, i hoćeš li im opisivati gdje si bio?

“Reći ću im da sam ovih nekoliko dana bio u historiji”, dobacio sam mu.

Po prvi put jedan je politički lider Srba osuđen za istrebljenja i genocid.