Borac Armije RBiH:Branili smo zemlju,a danas smo živi mrtvaci, izgubljeni slučajevi, pomnožene nule

Draga Armijo Republike BiH ti si danas na ovaj dan dočekala još jedan rođendan u izdaji. Oni koji te nisu izdali i koji te nikad ne bi izdali, danas su, većinom, tek bijeli nišani s kojih opominju njihova imena. Malo nas je ostalo među živima. Živi smo, a kao da nismo. Ponekad legnemo gladni, pa nam neće san na oči i onda nas nekad pred svitanje san prevari i onda se probudimo opet gladni.

Živi, a kao da nismo. Jesmo li te za to služili, i jesi li nas zbog toga okupila, moja Armijo? Tvoje preživjele sinove bacili su u ćošak, obezvrijedili su nas i uprljali sjećanje na dane našeg ponosa i časti što smo te služili u danima, mjesecima, godinama, kada se za ovu zemlju proilijevala krv.

Najboljih među nama kao što rekoh nema, obilježeni su slovima svojih imena na bijelim nišanima. Nama što ostadosmo među živima oduzeli su sve, samo što još dišemo, a i to sve teže. Nažalost, mnogi tvoji sinovi gube strpljenje pa ne žele više ni da dišu. Podignu ruku na sebe. Eto, šta nam je hvala i šta smo dobili. A danas će tvoj dan najviše slaviti IZDAJICE i DEZERTERI, POBJEGULJE i tatini sinovi koji su u vrijeme dok smo krvarili bili tek u planu da se rode ili im ni pelene od g.... otpale nisu.

To je jedna kasta privilegovanih i osiguranih kojima smo donijeli slobodu i mir, kakvu takvu, ali dovoljnu da postojimo. Dok pišem ovo pismo boli me u lijevom ramenu, prožima me kao da mi nož neko u meso zabija. Posljedica ranjavanja ostat će trajno dok dišem i živim.

Nije mi ova država dozvolila da budem ratni stradalnik, invalid iako mi to pravo pripada. Nije mi to dopušteno jer nisam htio davati mito odnosno novac za prikupljanje medicinske dokumentacije. Probao sam to uraditi na pravedan i jedini ispravan način, ali su me ratni profiteri i izdajnici zaustavili. Trebalo mi je 5000 maraka da potplatim komisije i doktore da bi mi izdali papire o ranjavanju. Nisam htio da im to dam. Nisam, jer bih tako pljunuo na sebe, na moju Armiju RBiH i ideale o kojima sam maštao u tvojoj uniformi Armijo RBiH.

Bio sam budala, rekli su mnogi, reći će i sada vjerovatno, budala što to nisam završio na prljav način. Ako sam, neka sam. Bolje biti i budala s čašću i čistim obrazom, nego primjeran, pametan i mudar po aršinima ovih pasa i hijena koji su došli kad je oružje zatihnuo, kad se krv nije prolijevala. Takvi su danas mjera vrijednosti moja Armijo. Takvi su danas u javnim preduzećima, po telekomima, elektroprivredama, u upravnim odborima. Voze skupocjena auta, imaju po desetak hiljada maraka svakog trenutka ili u džepu ili na računu.

Mojih i tvojih novaca Armijo RBiH, mojih i tvojih koji bi oni najradije da nas nema nikako. Ni tebe, ni mene. Oni nam se smiju Armijo, ponižavaju nas, ismijavaju i kažu da smo puklaši i budale. Nas Armijo koja im je stvorila uslove da slobodno dišu, hodaju, žive. Jesmo li Armijo to zaslužili pitam te na još jedan rođendan IZDAJE? Je li oni stvarno misle da smo baš toliko glupi mi moja Armijo? I je li stvarno misle da ćemo umrijeti i nestati s ovog svijeta kao sužnji?

Želim ti samo reći Armijo da će se prevariti grdno, da im se više neće šutjeti, i da će vrlo brzo doći vrijeme kada će se skrivati kako su i navikli, bježati glavom bez obzira što su i radili kad smo mi nastajali i drugovali moja Armijo. Kad se obraćam u ovom pismu mojoj Armiji, jasno je da se obraćam svakom preživjelom pojedincu i saborcu iz Armije.

Svima nama kojima su današnji licemjeri namjenili bijelu mermernu ploču s uklesanim slovima naših imena. Za njih smo živi mrtvaci, hodajući leševi, pomnožene nule, izgubljeni slučajevi, budale, ludaci i nesrećnici. Sve su nam to skrojili i nametnuli moja Armijo. I čekaju da polako odlazimo jedan po jedan. Kao da nas Bog nije ni dao. A šta čekamo mi Armijo? Njihovu milost i sadaku? Njihovo sažaljenje i lažne osmjehe? Njihovo kićenje perjem koje je nama krvlju bilo natopljeno? Šta čekamo? I kako da ti čestitam rođendan Armijo? Kako???

Piše: Bivši pripadnik Armije RBiH Nermin Bise