Vehid Gunić o odlasku Jadranke Stojaković: Zbogom, draga Jaco

Piše: Vehid Gunić

Sredinom prošle godine telefonirala mi je iz Banjaluke i uz veliki napor izgovorila: „Vehide, gotovo je...“ I veza je prekinuta. Ostao sam sleđen. Stotinu puta potom okretao sam njezin broj. Više se nije javljala.

Tu divnu ženu, tu divnu Jadranku Stojaković, poznavao sam gotovo pet decenija. Toliko dugo, dakle pola stoljeća, od onog davnog maja 1968. godine kada je kao učenica prvog razreda sarajevske Škole primijenjnih umjetnosti debitirala na Festivalu „Mladi pjevaju proljeću“, a ja bio direktor toga festivala, trajalo je i naše prijateljstvo. Pjevala je šansonu pokojnog Đorđa Novkovića "Stari Pjer". Osvojila je jednu od glavnih nagrada.

Tada je, zapravo, i počela njena tiha, a blistava muzička karijera.

Imam, dakle, izvjesnu legitimaciju da kažem koju riječ o njoj, jer sam direktno, a ako ne tako, a ono barem indirektno imao nekog udjela u pripomoći, u činjenju njenih prvih koraka na muzičkoj sceni. 

Uporedo sa pjevačkom karijerom, gradila je i slikarsku karijeru, jer se, poslije završene Škole primijenjenih umjetnosti, upisala na sarajevsku Likovnu akademiju.

Naš slavni slikar Mersad Berber izveo je na Likovnoj akademiji u Sarajevu samo jednu generaciju studenata. Među onim studentima koji su diplomirali u klasi našeg najslavnijeg slikara, bila je i Jadranka Stojaković. Onda je, manje trbuhom za kruhom, a više po diktatu srca, krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, dospjela u Norvešku. U toj divnoj zemlji i u braku s jednim Norvežaninom, ostala je nekoliko mjeseci, pa se vratila u domovinu, putovala po njoj i po svijetu i onda joj je srce zatreperilo pred jednim Japancem.

Otišla je na daleki istok i ostala, punih 20 godina. Slikala je svirala, pjevala i lobirala za BiH, propagirala naše ljude i ljepotu rodne grude.

Japanac za kojim i sa kojim je krenula na Daleki istok preselio je na bolji svijet. Jadranka je i bez njega ostala u Japanu da bismo i tako daleko imali neku našu varijantu Majke Tereze.

Ko god je od naših ljudi putovao u Japan, najprije se raspitivao za telefon i adresu naše Jadranke. To se našim ljudima uglavnom činilo normalnim kao što im se činilo normalnim da naša Jadranka kada je dolazila, u Sarajevo na spavanje odlazila u hotel.

Kao istaknuta umjetnica, nekada je od svoga grada Sarajeva dobila jednosobni stan. Rat je učinio nepravdu. U njen mali stan uselila se neka porodica, pa je prodala tuđi stan, a taj kupac je opet prodao nekom drugom. Zameli su se tragovi. A Jadranka je, poslije svega, željela u svoj grad. Nije se imala gdje vratiti. Na sva zvona isticao sam tu činjenicu, jer sam silno želio da se ova svestrana umjetnica vrati u našu zemlju. Tu zemlju zadužila je na najljepši način svojom umjetnošću.

Bio sam u Japanu i znam šta je naša Jadranka značila i u toj dalekoj zemlji.

Zahvaljujući našem slavnom Ivici Osimu i Jadranki Japanci su znali da postoji Bosna i Hercegovina, ali samo kao RODNO MJESTO DVOJE ČAROBNJAKA.

Jadranka je imala svoju publiku u Japanu, imala je poštovaoce, imala je ime i neobuzdanu želju da se u Bosnu vrati. Na svakom njenom sjajno urađenom nosaču zvuka snimljenom u Japanu nalazi se barem po jedna pjesma iz njene domovine. Na koncertima, Japanci su za Jadrankom pjevali: "Što te nema" ili, recimo, "Sve smo mogli mi".

Na sjajno urađene slikarske minijature i grafičke listove, u lijepe pejzaže Zemlje izalazećeg sunca, Jadranka je vrlo cizelirano, a primjetno, inkorporirala dirljive reminiscencije na Sarajevo, Mostar i zemlju Bosnu.

Vidi se to i na naslovnoj strani moje knjige „Pisma u budućnost“ koju je Jadranka kreirala prilikom našeg radosnog druženja u Tokiju.

U Japanu je, rekoh, živjela dvije decenije. Tamo je otišla sa jugoslovenskim pasošem i sve dok Japan nije priznao njezinu zemlju, nije željela nikakav drugi pasoš, nego pasoš svoje zemlje Bosne i Hercegovine. Japan nas je priznao početkom ovog milenija i od tada je naša Jaca putovala sa bosanskim pasošem i sa stalnom japanskom vizom u njemu.

Onda se na jednom koncertu saplela, pa joj se noga zaglavila u praktikabl iz kojeg se pokušala iščupati. Bilo je to samopovrjeđivanja koje se kasnije dalo na veliko zlo. Željela je doći u rodni grad na liječenje. Nije imala novca za avionsku kartu, pa je od svoga menadžera uzela pozajmicu, akontaciju, koju će, kad se iz Bosne vrati, odraditi na koncertima. Nije se vratila. Ne znam da li je dug vratila. Siguran sam da divna i draga Jaca nikome nije ostala dužna. Onda mi je jednoga dana iz doma staraca telefonirala: „Vehide, gotovo je...“

Draga Jaco, želim ti ljubičaste snove i lahku zemlju na tvojoj, na dobroj zemlji Bosni.