Zašto se sve krije od javnosti: Politički lideri kidnapovali državu BiH od građana

Samo donekle znamo šta stoji u Reformskoj agendi, a šta stoji u Pismu namjere MMF-a. To i novinari i narod mogu samo gatati. Izgatali smo da će prodati BH Telecom, a onda i Eronet, koji je u većinskom vlasništvu Vlade FBiH. Sve drugo je nepoznato. Koliko će službenika otpustiti u reformi javne uprave? To je već strogo povjerljivo. Te su podatke objavili u Srbiji. Moraju do kraja ove godine smanjiti javnu upravu za 14 hiljada zaposlenih. U iduće dvije godine ukupno 36 hiljada će biti odstranjeno iz administracije. U BiH mudro šute. Kao i uvijek. Ključna strategija je odgađanje Sudnjeg dana.       

Recimo, ove sedmice se u Predsjedništvu BiH raspravljalo o izborima u Mostaru puna dva i po sata, a onda su, javnosti, o rezultatima pregovora plasirane „dvije i po rečenice“. Dvostranački timovi time preuzimaju ingerencije državnih institucija. Parlamenti se pretvaraju u paradržavne organe.      

Šta su se dogovarali o Mostaru, pa je član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović javno priznao da ne vjeruje da će u Mostaru biti izbora. Pošto ih već osam godina nema, neće ih biti ukupno 12 godina. Ima li tu ikakve političke odgovornosti za ovu katastrofu? Hoće li javnost biti informirana ko ne dozvoljava izbore u Mostaru? Ili treba javno reći da neko sanja treći entitet, da hoće Mostar za stolni grad i da je odgađanje izbora u službi tih ciljeva. Hoće li onda iko od pregovarača reći te krajnje ciljeve HDZ-a? Kako u Sarajevu može gradonačelnik biti Hrvat, a u Mostaru 12 godina ne može biti izbora? Je li mostarski apartheid slučaj za Evropski sud za ljudska prava? 

Politički lideri su opet kidnapovali državu i nemaju nikakvu potrebu da obavještavaju javno mnijenje o bilo kakvim svojim pregovorima i odlukama. Pregovaraju iza zatvorenih vrata, u rukavicama, tajno. Time se samo nastavlja niz netransparentnosti, kao rezultat samovolje i nesposobnosti jedne neodgovorne politike. Sjetimo se iznenadne objave usvajanja Mehanizma koordinacije. Izgledalo je kao da se jedna ozbiljna politička odluka prošvercovala, da bi se izbjegli sukobi i pokazala poslušnost prema zahtjevima međunarodne zajednice.

Narod sve više govori o tom švercu sa političkim odlukama. Ja tebi jedno, a ti ćeš meni drugo. Usluga za uslugu. Navodno ćemo za prihvatanje zakonitog popisa, ostaviti na miru nezakonito poslovanje kladionica.

Ne rješava se ništa što bi moralo, a ono što se dogovara ništa nije dogovoreno.

Nakon što je donesena jednoglasna presuda u Strazburu u korist dr. Ilijaza Pilava da su prekršena njegova ljudska prava kada mu je onemogućeno kandidiranje za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, on sam je izjavio da ne očekuje nikakva velika rješenja. Jednako su prošli „Sejdić i Finci“, jer godinama nema implementacije odluke o pravima „ostalih“. I prije slučaja Pilav, Azra Zornić je dobila slučaj pred Evropskim sudom za ljudska prava. Šta su do sada od tih presuda implementirali naši politički lideri? Apsolutno ništa. Ko je kriv što se u BiH provodi najgora segregacija i apartheid? Svugdje u Evropi se moraju implementirati odluke Suda za ljudska prava, samo u BiH se o njima mora politički dogovarati. Od ljudi koji su krivi za kršenje ljudskih prava ne traži se implementacija presuda, nego novi dogovori bez granica.

Ako političke odgovornosti nema prema javnosti, onda je nema nikako. Politički lideri su ovu državu kidnapovali od njenih građana. Nema javnosti, nema objašnjenja niti pravih informacija, gdje god i o čemu god pregovaraju naši lideri. Nakon tih pregovora, oni jedine informacije ostave konobarima u šoljicama. Za gatanje.