Koga čudi pakt Čović-Dodik:Na Posavini otkriven Tuđmanov i Miloševićev dogovor podjele BiH

Na današnji dan, 13. na 14. juni počela je bitka za Posavski koridor. Na koridoru će se otkriti sva prljavština Miloševićevih i Tuđmanovih dogovora o podjeli BiH.

Prvo je u izdaji okruženo selo Kotorsko kod Doboja koje je branilo 1.200 bošnjačkih boraca. Ali, ostavljeni su bez municije, bačeni izdajom u okruženje, pa su se morali uz velike gubitke probijati iz obruča. General Hrvatske vojske Martin Špegelj je rekao: „Najmanje deset brigada HV-a i HVO-a izvuklo se iz Posavine bez znanja komandanata, mene i generala Antona Tusa“, piše novinska agencija Patria.

Prvi čovjek HDZ-a Posavine Iko Stanić je u intervjuu Nacionalu u decembru  1995. rekao: „U Posavini je poginulo 2.200 branitelja i 1.000 civila. Ima i oko 1.000 nestalih civila i branitelja. Imamo i sedam-osam hiljada invalida, uglavnom teških. ..Zaokružili smo prostor i branili njegov veći dio, a onda su protiv nas nahuškali i naše vlastite ljude... Istovremeno bio nam je onemogućen bilo kakav kontakt sa Republikom Bosnom i Hercegovinom...Sve se zbivalo po određenom scenariju“, rekao je Stanić i dodao: „S Posavinom se stalno trgovalo. Prvo se trgovalo sa zaleđem Dubrovnika, zatim se mijenjala Posavina za zapadnu Slavoniju, a na kraju se problem istočne Slavonije i Baranje riješio prodajom Posavine“.

Stanić je tada direktno optužio Tuđmana: „On je izdao naše interese i prodao Bosansku posavinu“.

Da tragedija bude potpuna Franjo Tuđman je molio predsjednika Aliju Izetbegovića da posjeti Bosanski Brod i to 6. oktobra 1992. godine. I Izetbegović je otišao i bio sa braniteljima. Samo ga je čudo spasilo, jer je bio bačen u klopku Miloševića i Tuđmana, koji su dogovorili da Hrvati napuste grad upravo tog dana 6. oktobra.

Ovu prevaru sa zamjenom teritorija vidjeli su i strani reporteri, prije svih Mark Tompson, koji citira likovanje novinara RTV Beograd Vladu Slijepčevića: „Pošto su hrvatske snage digle most u vazduh, borci Alije Izetbegovića nisu mogli da pređu u „lijepu našu“... Tompson to opisuje: „Ove riječi  izgovarane su dok je išao, po Bosanskom Brodu, s mračnim gradskim predjelom, bez ljudi i saobraćaja. Usamljena kola „hitne pomoći“ kreću se pustim ulicama. Nema pucnjave nema gubitaka“.

Bošnjačke izbjeglice su se početkom oktobra još uvijek nadale da neće napustiti svoju zemlju, pa su se okupile na fudbalskom stadionu u Bosanskom Brodu. Nakon toga, na stadion su počele padati granate koje su izazvale strašne masakre nevinih ljudi.

General Martin Špegelj je u intervjuu u februaru 2000. godine, za jednu sarajevsku TV  javno utvrdio da „Posavina nije bila vojno nego političko pitanje“.

Ivo Komšić se sjeća pregovora u Dejtonu. Kada je neko postavio pitanje Posavine, Milošević je rekao: „Nema govora, ja sam se o tome davno dogovorio sa Franjom“.

Gotovo identično reagovao je i Tuđman.

Kao Komšić i Krešimir Zubak je bio očajan tokom pregovora u Dejtonu. Pokušavao je ubijediti Tuđmana zatvorivši se u jednu prostoriju s njim. Ali, izašao je ubrzo očajan i nemoćan da bilo šta promijeni. Dogovori Tuđmana i  Miloševića su i danas zakon za „pione njihovih piona“.   

Dr. Zdravko Tomac je u septembru 1995. godine u „Globusu“ rekao: ... Bilo bi teško opovrgnuti da sve ovo što se želi realizirati kao konačna podjela BiH nije davno dogovoreno. To bi potvrdilo da su bile opravdane optužbe o prodaji Bosanske posavine. Postavilo bi se i pitanje zašto je poginulo 2.500 ljudi u odbrani Posavine...Zašto smo dopustili da padnu tolike žrtve uzalud“.        

Niko ne zna stvarne razmjere ovog pokolja zbog izdaje HV-a i HVO-a, ali i ono malo Bošnjaka Posavine je žrtvovano i masakrirano. Mnogi od preživjelih, koji su se uspjeli prebaciti u Hrvatsku dok je još most bio čitav, tražili su da se oformi zajednička jedinica posavskih Bošnjaka i Hrvata.

I ubrzo je od preživjeli boraca uglavnom Bošnjaka, okupljena jedna brigada, koja je krenula autobusima kroz Hrvatsku prema Bosni i Hercegovini. Kod Gruda je kolona zaustavljena i grubo uz prijetnje oružjem vraćena u Zagreb. Još nije bilo nikakvih najava sukoba HVO-a i Armije BiH.

Nakon ove izdaje sve je bilo moguće. General Špegelj je tvrdio: „HVO je u proljeće 1993. bio u teškom položaju, usprkos tome što je na ovo područje (Hercegovina i srednja Bosna) došao ekvivalent od tri-četiri brigade Hrvatske vojske“.

O stalnoj vojnoj srpsko-hrvatskoj saradnji generala Ratka Mladića i Milivoja Petkovića, ne treba posebno govoriti.  Jednako tako i o ekonomskoj saradnji, te o trgovini naftom između paradržava tzv. Srpske Republike i Herceg Bosne, te stalnim susretima premijera Vladimira Lukića i Jadranka Prlića.    

Koga još može začuditi ovo što Dragan Čović radi sa Miloradom Dodikom?   

General Janko Bobetko u svojim memoarima opisuje kako su vojnici i časnici HV-a skidali svoje oznake i stavljali oznake HVO-a, kako im je rečeno das se predstavljaju da su pripadnici HVO-a, da su rodom iz BiH. Na jednom skupu generala nakon rata, zaključeno je: „U borbama pritiv jedinica Armije RBiH poginulo je više vojnika HV-a, nego u svim borbama na tlu Hrvatske“. U svojim memoarima priznao je to otvoreno i bez ikakvih zazora general Bobetko. Posavina je mali dio prljavog rata Tuđmana i Miloševića protiv Bosne i Hercegovine.