Počinje manifestacija Mjesec sjećanja na genocid u Srebrenici

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u saradnji sa Bošnjačkim institutom – Fondacija Adila Zulfikarpašića i Internacionalnim univerzitetom u Sarajevu, u okviru obilježavanja 21. godišnjice genocida u Srebrenici, organizuje manifestaciju pod nazivom “Mjesec sjećanja na genocid u Srebrenici”, prenosi bh. novinska agencija Patria.

U okviru otvaranja manifestacije bit će upriličena i promocije izdanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječenosti i međunarodnog prava “Moj osmijeh je moja osveta”, autorice Dževe Avdić, autobiografski zapis koji govori o genocidu u Srebrenici iz sjećanja devetogodišnje djevojčice.

Svečanost otvaranja manifestacije i promocija pomenutog izdanja održat će se u srijedu, 15.06.2016. godine u Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića, ul. Mula Mustafe Bašeskije 21, sa početkom u 11 sati.

Dževa Avdić, rođena je u Zelenom Jadru kod Srebrenice. Nakon agresije na BiH sa porodicom i sugrađanima biva protjerana iz rodnog grada, izbjeglica u svojoj domovini. Tada devetogodišnjakinja prvobitno privremeno živi  u Tuzli, a od 1996. godine u Vogošći.

Na pisanje prvijenca je nagoni bezvremenska unutarnja bol jer nikada nije saznala šta je bezbrižno djetinjstvo, ali i osjećaj da mora opravdati činjenicu zašto i njen nišan nije među onima u najglasnijoj tišini Potočara. To joj je bio najteži posao u životu. Morala je oživjeti prošlost, oživjeti izumrle godine djetinstva, ponovo proći sve strahote u miru. Pisanom riječju odgovara na počinjeni grijeh čovječanstva i sudjeluje u historijskom sjećanju na krvavi juli u Srebrenici.

Knjizi Moj osmijeh je moja osveta je osjećaj duše bio jedini vodič. Nije postojao plan, niti kalkulacija, samo osjećaj dužnosti da govori, jer pisanje dolazi iz nečeg što je u nama, a ona je našla smisao u bolu.

Između korica ove knjige je lična priča, iskren, potresan i zreo iskaz o nečemu što nikada nije imala, a to je djetinjstvo, ratnim i poslijeratnim godinama. Ono što je čini posebnom je njena jedinstvena poruka, a to je da dobrota  i dobro uvijek pobjeđuju. Priča je potpuno autentična i istinita. U knjizi čitatelj neće pronaći riječi mržnje, pozivanja na osvetu i slično, pisanom riječju i univerzalnim vrijednostima odgovara na zlo, nepravdu, odbačenost, poniženja i uvrede, te tako dokazuje da je dobro jače od lošeg.

Pisala je u ime svih kojima je zaborav gori od zločina. Pobijedila je vrijeme.

OVA KNJIGA JE DUG ZA ONE KOJI su ostali na vječnoj straži u potočarskom hramu kao putokaz, kao opomena, kao bolno podsjećanje na GENOCID koji se DO KRAJA SVIJETA ne smije zaboraviti.  JER imamo najmanje 8372 razloga za SJEĆANJE...