Nerminina priča: Prije tri godine i moj se babo vratio u Srebrenicu u zelenom tabutu

Životna priča Nermine Muminović, koja je na današnjoj komemoraciji u Potočarima govorila u ime preživjelih žrtava genocida u Srebrenici nikoga od prisutnih u sali Fabrike akumulatora nije ostavila ravnodušnim. I ona sama, dok je govorila, u nekoliko navrata bila je na ivici plača, piše novinska agencija Patria.

-Imala sam 13 godina u julu 1995. godine. Nisam znala šta znači mržnja i koliki zločinci mogu biti ljudi koji žive s nama, s kojima dijelimo hljeb.Protjerana sam zajedno sa babom, mamom, sestrama.

Sjećam se kako su svi dizali glavu ka nebu i čekali avione UN-a. Nada nas nije napuštala. Svi su nas izdali i naše molbe i jecaji bili su nedovoljni.

Rastala sam se s babom. Zeleni ruksak na leđima i njegov pogled ka nama je jedina uspomena na njega.

Zločinci nisu mom babi dozvolili da nam ispuni obećanje. Ubili su ga u ime srpskog naroda i Republike Srpske. Nakon 11 godina vratila sam se u Srebrenicu, ali moj babo nije. Bol je još veća i intenzivnija kada dođete među one koji to negiraju.

Nagrada za nas preživjele su bijeli nišani. Prije tri godine i moj babo se vratio u Srebrenicu. Nije se vratio sa zelenim ruksakom već u zelenom tabutu.

Ne znam kroz kakve je muke prošao, ali mu obećavamo da ćemo se školovati i slušati mamu. Nakon završenog fakulteta vratila sam se u Srebrenicu i zasnovala porodicu. Moje dvije kćerke su dokaz da zločinci nisu uspjeli - istakla je Nermina, završavajući govor porukom „nemojte nas ponovo izdati“.