Dr. Čehić o liječenju neplodnosti: Država je dužna osigurati ovaj vid zdravstvene zaštite

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije Bosna i Hercegovina je jedna od šest zemalja svijeta s najnižom stopom plodnosti, koja iznosi 1,2 djeteta po ženi. Vantjelesna oplodnja je nekad jedini način za parove koji pate od neplodnosti da ostvare potomstvo, ali nažalost mnogi parovi nisu u mogućnosti da snose troškove koje iziskuje postupak vantjelesne oplodnje, a na nivou FBiH dva puta nije bilo sluha za donošenje zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom.

O ovoj problematici razgovarali smo da prim.dr. Erminom Čehićem specijalistom ginekologije i akušerstva, subspecijalistom humane reprodukcije koji je na na čelu Centra za humanu reprodukciju Kantonalne bolnice Zenica.

Patria: Možete li nam objasniti pojam medicinski pomognute oplodnje i šta taj postupak podrazumijeva?

Dr. Čehić: Pojam označava visoko specijaliziranu granu (tercijarnu) medicine koja liječi neplodnost u parova koji žele potomstvo, a boluju od neplodnosti (steriliteta).

Pod sterilitetom se podrazumijeva nemogućnost začeća nakon godine dana normalnih seksualnih odnosa. Utvrđivanje bračnog steriliteta podrazumijeva preduzimanje iscrpne dijagnostike kod oba partnera. U velikom broju slučajeva dovoljne su jednostavne i jeftine metode da bi se utvrdio uzrok, dok je kod određenog broja slučajeva nekada teško ustanoviti uzrok steriliteta. Uzroci su mnogobrojni, a mogu biti prisutni i kod muškarca i kod žene ili kod oba partnera. Nakon dijagnostike i svih jednostavnijih metoda terapije, jedan određeni broj parova do potomstva može doći jedino postupcima MPO-a. Uspjeh MPO-a je 20-35%, što zavisi od više faktora.

Godine starosti su značajne za uspjeh. Stopa trudnoća kod mlađih od 30 godina je 30% i više, a kod onih s 40 godina i više manja je od 5%.

Patria: Veliki broj parova u BiH se suočava sa sterilitetom, ali država još nema sluha za njihov problem. Kao da ne priznaje da je riječ o zdravstvenom problemu. Kako pomoći tim parovima da ostvare potomstvo?

Dr. Čehić: U potpunosti se slažem sa vama. Jednostavno nema političke volje, ili se gledaju uski interesi kada je posrijedi ovaj zakon. Zbog socioekonomskih čimbenika, kao i zbog nepostojanja reproduktivne politike na nivou BiH u porastu je broj parova koji trebaju ovakav vid zdravstvene zaštite. Sve se više povećava starosna dob pacijentica koje prvi put rađaju, što je isto tako veliki problem.  U Evropi je u 30 godina 5 puta porasla učestalost prvih porođaja nakon 30. godine života. Posljedice su takve odgod porast učestalosti neplodnosti. U istom razdoblju u Evropi je neplodnost češća za 5-7%. Na umanjenu plodnost upućuje i neprestani porast liječenja medicinski pomognutom oplodnjom od 10% godišnje. U 2015. godini u svijetu je obavljeno preko milion postupaka vantjelesne oplodnje (IVF postupaka).

Mi sada, kao jedina javna ustanova u BiH, činimo sve što je u našoj moći da se taj zakon donese i da istovremeno sprovodimo najsavremenije postupke koji se rade u svijetu iz ove oblasti. Primamo parove iz cijele BiH i pri tome smo, kao javna i neprofitna ustanova, zadržali cjenovnik postupaka i lijekova iz 2004. godine. K tome jos vršimo i onkofertilne postupke za sve pacijente oboljele od karcinoma, kako bi im se po liječenju omogućilo da imaju potomstvo.

Patria: Zakonska regulativa ne postoji za ovu oblast, iako je na nivou FBiH dva puta predložen zakon ali nije dobio podršku zastupnika. Koliko nam je neophodan zakon?

Dr. Čehić: Ispravio bih vas da zakonska regulativa postoji. Koristimo Zakon iz bivše SFRJ kada se nije znalo za 90% metoda koje sada primjenjujemo u liječenju neplodnosti.

Zakon je predlagan u dva navrata. U junu 2014. od strane Federalnog ministarstva zdravstva i u njegovoj izradi aktivno smo učestvovali, te prije nekoliko dana od strane sada opozicionog SDP-a. Nažalost, oba puta pred izbore - prvi put opće i drugi put lokalne (smijeh). Tako da zakon nije prošao. No raznoliko glasovanje unutar istih stranaka jasno pokazuje da niti na nivou stranaka nema usaglašene politike o ovom Zakonu. To isto važi kada pogledate i nacionalnu strukturu zastupnika koji su glasovali "za" i "protiv", ili se uopće ne pojave na glasovanju (što je isto tako jedna vrsta izjašnjavanja).

A Zakon iz ove oblasti je svakako nužan. Neprekidno ponavljam da ne postoji zakon koji regulira zdravstvenu zaštitu tako uske populacije, a da izaziva toliko kontroverzi.

Ujedno je ovaj zakon i pokazatelj demokratske zrelosti cijelog društva i njegovog političkog establišmenta.

Važno je istaći da su teškoće u dostupnosti odgovarajućeg savjeta i tretmana s kojima se neki susreću, također, priznate od Evropskog parlamenta u Rezoluciji, koja je usvojena 21. februara 2008. godine, u kojoj se kaže:

"... da (Parlament) poziva zemlje članice da osiguraju pravo parova na univerzalnu dostupnost tretmanima za neplodnost" (Evropski parlament, 2008.).

Patria: Bilo je pokušaja da se donese zakon i na državnom nivou, ali također nije bilo uspjeha. Vi ste bili jedan od konsultanata s obzirom da ste stručnjak za ovu oblast. Gdje je osnovni problem što nemamo zakona?

Dr. Čehić: Svakako da je na nivou PSBiH, a u okviru Komisije za ravnopravnost spolova, na inicijativu EU vođena rasprava na ovu temu. Dali smo, kao struka, svoje mišljenje i uskladili propise sa pozitivnom pravnom stečevinom EU. No, kao i uvijek problem je politička volja kao i način vođenja i evidentiranja podataka na području BiH.

Patria: Da li je prema Vašem mišljenju država dužna obezbijediti parovima plaćene postupke i kakva je vaša saradnja sa privatnim sektorom?

Dr. Čehić: Država ne samo da treba nego je i dužna osigurati ovakav vid zdravstvene zaštite. Važno je istaći odredbe Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biomedicine kao i direktive EU kojima se uređuje oblast kvaliteta i sigurnosti tkiva i ćelija ljudskog porijekla, a koje obuhvataju i reproduktivne ćelije, u dijelovima koji se odnose i na reproduktivne ćelije, na njihovo prikupljanje, obradu, pohranjivanje i primjenu, i to:

Direktiva 2004/23/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 31. marta 2004. o određivanju standarda kvaliteta i sigurnosti za postupke darivanja, nabavke, testiranja, obrade, čuvanja, skladištenja i raspodjele tkiva i ćelija ljudskog porijekla;

Direktiva Komisije 2006/17/EZ od 8. februara 2006. kojom se primjenjuje Direktiva 2004/23/EZ Evropskoga parlamenta i Vijeća o određenim tehničkim zahtjevima kod darivanja, pribavljanja i testiranja tkiva i ćelija ljudskog porijekla;

Direktiva Komisije 2006/86/EZ od 24. oktobra 2006. kojom se provodi Direktiva 2004/23/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća s obzirom na zahtjeve za praćenje, prijavu ozbiljnih neželjenih reakcija i pojava te određene tehničke zahtjeve u vezi sa označavanjem, obradom, čuvanjem, skladištenjem i raspodjelom tkiva i ćelija ljudskog porijekla.

I na kraju, Evropsko udruženje za humanu reprodukciju (ESHRE), kao evropska institucija koja okuplja profesionalce iz oblasti reproduktivne medicine i biologije, smatra da tretman neplodnosti treba biti zasnovan na uravnoteženom izboru najboljih dostupnih dokaza o efikasnosti i sigurnosti tretmana. ESHRE promovira napredak u medicinskoj i laboratorijskoj praksi i ohrabruje putem svojih edukacionih aktivnosti i radionica visok kvalitet medicinske njege i laboratorijskih postupaka, osiguranje najboljeg mogućeg tretmana za probleme s plodnošću koje imaju parovi bez djece, pri čemu istovremeno brine da ovi parovi ne budu izloženi nepotrebnim rizicima ili neefikasnim tretmanima. Ponuđeni tretmani treba da budu zasnovani na najboljim postojećim činjenicama, koje se tiču efikasnosti i sigurnosti tretmana.

ESHRE smatra da je osnovni preduslov dobre kliničke prakse dozvoljavanje profesionalcima reproduktivne medicine i biologije da iskoriste pun biološki potencijal gameta i embriona. Uzimajući ovo u obzir, ESHRE smatra da je važno da postoji koherentnost između odluke određene države da podrži programe asistirane reprodukcije, kao i finansijske i zakonodavne strategije od kojih zavisi kvalitet navedenih usluga. Osnova prakse asistirane reprodukcije jeste laka dostupnost različitih tretmana koji su specifični za ovu oblast.

S ciljem osiguranja kvalitetnog tretmana za neplodnost, države pojedinačno treba da osiguraju lak pristup MPO-u, koje su finansirane od javnog sektora, na realističan, pravovremeni i posvećeni način. Sve države treba da su u položaju da dokumentiraju da zaista osiguravaju javni program u obimu koji odgovara stvarnim potrebama za MPO.