Nove laži Karadžića: Kad se osuđeni zločinac predstavlja kao ratni humanista

U intervjuu za list Cajt (Die Zeit), sedmičnik koji izlazi u Hamburgu, Karadžić je izjavio: „Jedina greška koju sam napravio ticala se naše vojske. Stalno sam ih kočio, zato što sam vjerovao strancima i drugoj propagandi. Tako sam ih spriječio da postignu još više na bojnom polju“, rekao je Karadžić novinarima.

Prof dr. Marko Vešović je u desetinama tekstova dokazivao sklonost Karadžića da laže. Jednom prilikom ga je nazvao Lažovan Karadžić. To se pokazivalo u ratu, a evo Karadžić od laži ne odustaje ni u miru. Ni nakon dokaza o zločinu, piše novinska agencija Patria.  

U svim pregovorima u Ženevi Karadžić je zauzimao dominantnu poziciju u odnosu na pregovarače. Stalno je tvrdio kako može osvojiti ono što god poželi. Začudo, mirovni posrednici su mu povjerovali u te nerealne konstrukcije.   

U intervjuu BBC-u u junu 1993. Karadžić je rekao da je „Muslimanima bolje da prihvate ono što im on nudi, inače neće dobiti ništa“.

Prema zapisima Hrvoja Šarinića, Karadžić je jednom prilikom rekao: „Ako Muslimani ne prihvate što im se nudi – treba ih dotući“. Sjetimo se i njegove prijetnje za govornicom Skupštine Republike BiH uoči agresije na BiH: „Muslimana bi moglo nestati... jer se muslimanski narod ne može odbraniti“. „Bit će to pravi pokolj“, nagovijestio je sudbinu Bošnjaka u još jednom predratnom razgovoru sa pjesnikom Gojkom Đogom. Sve to dokazao je nad civilnim stanovništvom, za šta je i osuđen na 40 godina robije.     

Desetak puta Karadžić je najavljivao konačne ofanzive na Sarajevo, Bihać, Tuzlu. I nikad nije uspio ništa ozbiljnije napraviti, osim kasapiti civile i napraviti teška razaranja gradova.

Bihać je bio bez minicije i hrane više od tri godine, pa nije pao. „Više jedu pilići nego oni“, rekao je cinično jedan zapadni diplomata.

Nasuprot tome, Peti korpus Armije RBiH je oslobađao teritorije i tako se i hranio i naoružavao. Karadžićeve ofanzive su propadale, premda su mu nade uvijek rasle: „Malo mi, malo zima i Sarajevo će biti naše“, izjavljivao je svoje vojne strategije, uzdajući se u iscrpljivanje stanovništva teškim i gladnim sarajevskim zimama. Apsurdno je da jedan rasista i zločinac,  u vjerovatno naručenom intervjuu, glumi ratnog humanistu.

Posebno su mu propadale ofanzive na Brčko. Posavinu je dobio na prevaru i dogovorima Tuđmana i  Miloševića. Stotine je svjedočenja dokaza i desetine javnih svjedoka o toj izdaji-predaji Posavine. Čak i u pregovorima u Dejtonu se mogla čuti izjava Miloševića: „Posavinu smo ja i Franjo davno dogovorili“.  Samo izdajom je i Radovan mogao dobiti dijelove Bosne i Hercegovine.

Njegova vojska, zajedno sa 27 regularnih jedinica Jugoslovenske vojske iz Srbije stalno lociranih u BiH, prema stalnim izvještajima UN-a o BiH, o čemu piše čak i Dejvid Oven u svojoj „Balkanskoj odiseji“, ništa nisu napravili u BiH, niti na koridoru kod Brčkog.

I pored najžešćih ofanziva koje je preduzimao uvijek je doživljavao poraze od samo jedne jedinice – brčanske Slavne 108. brigade. Kada je jednom prilikom na pregovorima u Ženevi Karadžić rekao da je odlučio osvojiti nekoliko velikih gradova, pa naveo Sarajevo i Bihać, Alija Izetbegović mu je odbrusio: „Koliko ti je široka država na koridoru kod Brčkog? Nekoliko stotina metara. Šta čekaš? Što je ne proširiš?“

Dejvid Oven je primijetio da je Karadžić tada naglo promijenio boju lica i ušutio. Od tog trenutka je i Oven je počeo sa sumnjom tretirati Karadžićevu nadmenost, u koju je do tada bezgranično vjerovao.

Napadi na Brčko

Ostat će zabilježeno da je Karadžićeva država bila široka od 600 metara do najviše tri kilometra kod Brčkog. Sve ostalo su bile njegove laži. Njegov general Ratko Mladić je na Brčkom preduzeo četiri velike ofanzive. U julu 1993. godine napao je sa 68 tenkova i bornih kola, sa 11 hiljada pripadnika Vojske RS. Doživio je i tada stravične gubitke i odustao od velikih pokušaja da svoju državu kod Brčkog rastegne više od 3 kilometra.